Pao je na travu kao pokošen. Emocije su bile prejake. U svom četvrtom finalu Goran Ivanišević uspio je osvojiti Wimbledon.
Prethodna tri puta padao je od ruke Amerikanaca, dva je finala izgubio od Petea Samprasa (1994. – 6:7(2), 6:7(5), 0:6; 1998. – 7:6(2), 6:7(9), 4:6, 6:3, 2:6), jedan od Andrea Agassija (1992. – 7:6(8), 4:6, 4:6, 6:1, 4:6).
Australski ‘ratnik’ Patrik Rafter, pak, bio je ‘sretan’ za Gorana koji je postao prvi tenisač koji je s pozivnicom osvojio neki Grand Slam turnir i to se dogodilo kada je u All England Club je stigao kao 125. tenisač svijeta!
Za trijumf nad Rafterom trebao je četiri meč-lopte. Četvrti finale, četiri meč-lopte. Simbolično. A tu četvrtu, na Goranov drugi servis, Rafter je zabio u mrežu. Na semaforu je svijetlilo 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7. A Split je vremensku zonu dalje svijetlio od bengalki i pisme navijača koji su odmah pojurili na ulice slaviti. Bio je to dan za pamćenje, dan koji je trajao dulje od ostalih.
Dan kada smo svi mi bili Goran, makar je on samo jedan jedini! A dobro su se grizli nokti ispred televizora, na prvu i drugu meč loptu Goran je napravio duple pogreške, potom je treću Rafter anulirao perfektnim lobom. No, četvrtu nije uspio spasiti. Konačno je došlo vrijeme za slavlje.
– Želio bih reći da ovu pobjedu posvećujem mom prijatelju Draženu Petroviću, najboljem europskom košarkašu koji je poginuo u prometnoj nesreći 1993. godine – izjavio je odmah nakon meča Ivanišević.
Draženov poster imao je i tijekom čitavog turnira na zidu iznad kreveta sobi. Pobjeda u finalu donijela mu je ukupno pola milijuna funti.
Povratak u Split bio je barem jednako spektakularan kao i samo osvajanje Wimbledona. U splitsku zračnu luku pobjednik je sletio privatnim zrakoplovom Slavice Radić-Ecclestone, a TBF-ova pjesma ‘Genije’ orila se Resnikom. – Hvala ti Gorane – visio je veliki transparent u Zračnoj luci, no bio je to tek mali dio onoga što je Gorana čekao na splitskoj Rivi.
Katamaranom Komiza prebacio se od Resnika do Rive, a tamo mu je klicalo 100.000 oduševljenih Splićana i njihovih gostiju. Među gomilom Goranovih prijatelja na Rivi su bili i Toni Kukoč, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković, Franjo Arapović, Zvonimir Boban, Igor Štimac, cijeli Hajduk, Gusarov olimpijski četverac…
Fešta na Rivi bila je za pamćenje. Slike su se svima koji su i jednom bacili oko na njih doživotno urezale u pamćenje. Gomila na kopnu, gomila brodova na moru, bengalke… Bilo je toliko emotivno i psihički i fizički iscrpljujuće da je Goran s olakšanjem dočekao trenutak odmora u hotelu Bellevueu.
Nije bio najavljen, no brzo mu se našao apartman do kojega ga je ispratila domaćica hotela Marija Doljanin. U apartmanu se smo nakratko odmorio, na miru popričao s članovima obitelji, a onda je krenuo prema Bolu na Braču. Trebao je i tamo s katamaranom Komiza, no zbog preopterećenosti tijekom vožnje od Resnika do Rive (preveliki broj ljudi) Komizi je pukla osovina motora, pa je na Bol vozio hidrogliser ‘Krila Hvara’.
Fešta u Bolu bila je privatna, u Facesu Igora Štimca. Nakon guštanja u društvu uzvanika Goran se uputio na kraći odmor, svojom jahtom Veselko krenuo je na mini krstarenje jadranskim uvalama. Čisti Genije!
PERO SMOLČIĆ, CROPIX
Uvod je bio ‘ajme, majko’
Goran je u Wimbledon stigao s ne baš spektakularnim učinkom u dotadašnjem dijelu sezone. Nakupio je do All England Cluba 14 pobjeda i 12 poraza.
Jedini ozbiljniji rezultat bio mu je finale Heilbronna u kojem je poražen od Francuza Michaela Llodre sa 6:3, 6:4.
Na četiri turnira uoči Wimbledona pobijedio je u samo jednom meču, u s’Hertogenboschu je savladao Maksa Mirnija, a ispadao je na startu Barcelone (Albert Montanes), Münchena (Franco Squillari) i Queens’a (Cristiano Caratti).
Hit su bili Teletubbiesi
Praznovjerje je dobrim dijelom obilježilo Goranovu karijeru. Ništa drugačije nije bilo niti tijekom kultnog Wimbledona 2001. godine.
Imao je dvije majice i samo je njih nosio svih 14 dana. Urinirao je uvijek u isti pisoar, automobil je parkirao na istom mjestu, a obavezno je gledao Teletubbiese.
