Žrtve su ogromne i iskreno niti ne znam brojku. Prestala sam brojati kada je broj prešao nekoliko tisuća, jer mi je postalo psihički preteško gledati te slike s televizije. Na Japancima se te stvari ne primijete jer oni sve to stoički podnose. No, osjeti se u njihovim pogledima i licima, naravno da to nije normalno, prepričava Zadranka Dunja Maričić, studentica koju je potres katastrofalnih posljedica zatekao na najprometnijoj tokijskoj stanici. Na sreću dobre japanske gradnje, ali i njihovog smirenog mentaliteta, izbjegnut je stampedo u kojem su mogle stradati stotine, no njihovu sreću nisu imali gradovi na obalama.
– Nekim mojim prijateljicama poznanici su uspjeli poslali poruke da su živi poslije potresa, no nije bilo vremena pobjeći od tsunamija i on ih je samo izbrisao sa zemlje. Nema ih. To je užasna tragedija.
Stranci bježe iz Japana
Dunju Maričić uspjeli smo telefonski dobiti jučer tek nakon nekoliko uzastopnih pokušaja. Linije su i dalje preopterećene, ponajviše zbog panike koja je zavladala zbog nuklearke Fukushima. Ipak, koliko postoje razlozi za nju, niti ona nije previše sigurna:
– Iskreno, nemam pojma što se ovdje događa. Kod stranih medija vlada užasna panika. Stranci svi bježe iz zemlje, studentima je preporučeno ili da se maknu iz regije gdje je Tokio ili da se vrate u svoju zemlju. Japanci su s druge strane škrti na informacijama i tu postoje dvije teorije; ili skrivaju da ne bi došlo do masovne panike, jer ako se 30 milijuna počne micati u Tokiju ne znam do čega bi došlo, ili su strani mediji jednostavno senzacionalistički nastrojeni. Žalosno je što se u jedan dan zaboravila cijela tragedija i koliko je ljudi poginulo, što još nitko niti ne zna točno, da bi na kraju krenule priče s tom nuklearkom, kazuje Dunja dodajući kako svi barataju terminima Černobila, što je nemoguć scenarij.
– I da se dogodi nešto takvo, to ne bi bilo ništa slično Černobilu. Bila bi katastrofa, no ne u razmjerima Černobila. Tako da, uopće ne znam što da mislim o svemu tome, kazuje.
Kao i u medijima, razlika je i među samim ljudima.
– Strancima svi sugeriraju da odu doma i svaka poruka koju dobiju iz svoje zemlje ide u stilu “vraćaj se doma, tamo ćeš umrijeti, narast će ti druga glava” i ne znam ni ja što. S druge strane, Japanci koji u principu ne razumiju engleske vijesti, već samo one svoje japanske vlade, na sve to ne gledaju tako kataklizmično. Također, niti su cijene avionskih karata skočile niti vlada velika gužva kao što se priča. No, i Japancima je u naravi ne paničariti, pojašnjava Dunja koja, kaže, u trenutku kada se dogodio potres, nije čula niti jednu osobu da vrišti, pa čak niti djecu.
Cijelu noć se treslo
– Oni su drugačiji sami po sebi. Tog dana sam s prijateljicama bila na najprometnijoj stanici u Japanu, a vjerojatno i u cijelom svijetu. Trebale smo krenuti na drugu stanicu, no u jednom trenutku vlak se počeo toliko tresti da sam izgubila dojam o vremenu. Recimo da je to trajalo minutu nakon čega je sve počelo toliko divljati da je vlak iskočio iz tračnica i ispao. Nitko nije prozborio, povisio ton, bilo je jedino jedno malo dijete od godinu dana što je počelo plakati. Drugo dijete pored mene nije niti zucnulo, prepričava Dunja koja je u tom trenutku s prijateljicama željela pobjeći kroz tunel, no strahovale su od stampeda.
– Čekale smo tako još deset minuta da bi čovjek koji čita obavijesti, i to je zapravo ono što me je naviše prepalo jer Japanci su prilično smireni, skoro plačući izgovorio “Oprez dolazi još jedan potres”. I tada se počelo ponovno tresti, to je bilo nevjerojatno.
Nakon što su konačno uspjele izaći iz stanice, na ulicama su bili deseci tisuća, no situacija je bila pod kontrolom, a opasni prolazi i zgrade označene trakama.
– Ne znam kuda su prije uspjeli sve to napraviti. Gledale smo oko sebe i sve te ljude koji su buljili u nebodere koji se ljuljaju lijevo-desno, jer je opet naišao novi potres. Uputile smo se prema parku, jer su nas tako naučili na obuci, no kada smo tamo došli, doslovce nije bilo mjesta za ući jer je sve bilo prepuno. Tada mi je jedino bilo na pameti bilo javiti se svojima da sam živa, što smo nekako uspjeli i napraviti spajanjem na internet nakon čega smo u koloni korak po korak nastavili pješačiti sljedećih deset kilometara. Cijelu noć se treslo poslije toga, evo i sinoć se treslo. Potresa jačine više od šest stupnjeva bilo je nekoliko desetaka, od četiri stupnja ih je bilo oko sto. I sada ta nuklearka… Ne znam što još treba početi, govori Dunja, napominjući ipak kako njeno iskustvo nikako nije dramatično niti usporedivo sa svim ostalim tragedijama koje su se posljednjih dana dogodile u Japanu. Ipak, zahvaljujući kvalitetnoj gradnji, ali i dobroj organizaciji građana barem su žrtve stradale u potresima bile minimalne.
Uputila se na jug
– Cijeli broj žrtava od potresa je ispod 100 i nevjerojatno da potres od 9 stupnjeva nije napravio ništa. Vidjela sam samo jedno staklo koje je palo na cestu. To je bilo kada sam izašla iz stanice i već je tada, deset minuta poslije potresa, bila traka oko te zgrade da se ne prolazi. Svaka zgrada za koju su smatrali da je moguće da može nanijeti nekome zlo je bila označena. Označavali su ih svi, ne samo službe, već i građani. To su normalni i prisebni ljudi koji rade u dućanima ili koji su se slučajno našli pored određene zgrade pa su to označili, pojašnjava Dunja.
Ipak, unatoč smirenosti Japanaca i izvrsnim gradnjama koje su pretrpjele sve vibracije, Tokio izgleda drugačije no prije tjedan dana.
– Grad je pust, jer ljudi izlaze na ulice samo ako moraju. Mrak je, dućani ne rade, a u onima koji rade nema vode. Zalihe stignu ujutro, no to se proda u roku od sat vremena. Dućani s tehnologijom koji prodaju baterije za računala i mobitele su svi od reda rasprodani tako da ja… Ne znam što da mislim. No, ako ih je pola od 30 milijuna ovdje u panici, normalno je da sve nestane, jer ako pola ljudi kupi dvostruko namirnica to znači da drugih pola ostaje bez namirnica, racionalno će Dunja.
Ipak, zbog napete situacije u Fukushimi i ona će se kao i veliki broj stranaca uputiti na jug Japana, točnije na otok Kyushu. Hoće li se nakon toga uputiti prema Hrvatskoj, pokazat će vrijeme kao i razmjeri nuklearnog zagađenja.
