Kod zadarske obitelji Hrabrov oduvijek su dvije lopte u kući – očeva košarkaška i majčina odbojkaška. Kako je u gradu košarke kod braće Ivana i Filipa i njihove sestre Nine ipak prevagnula odbojkaška lopta i koliko im je uspjeha donijela? I razloge i uspjeh Hrabrovi nalaze u ljubavi prema tom sportu… Ne da košarku ne vole. Dapače, i Ivanu i Filipu je košarka bila prvi izbor, a danas je za sve njih ona oblik komunikacije jer najviše se druže upravo uz loptu.
Ali oni su eto, kako je proteklog tjedna rekao kineziolog Nenad Čotrić, jedini pozitivni primjer djece koja dolaze iz košarkaško-odbojkaške obitelji, a odabrala su odbojku. I to u Zadru, koji je “simptomatičan grad jer sva visoka djeca treniraju košarku”.
Najstariji, 27-godišnji Ivan igra na poziciji srednjeg blokera u OK Zadar, a inače je profesor geografije i povijesti u školi u Lišanima Ostrovičkim. Nina je primač-pucač, kapetanica odbojkašica Zadar, i studira kineziologiju, a Filip, inače korektor, ovu će sezonu pauzirati od odbojke, završava Gimnaziju Vladimira Nazora i priprema se za fakultet. Nina i Ivan su zajedno počeli trenirati odbojku, čak su igrali u istoj ekipi, dok se klub nije podijelio na muški i ženski. Ivan je i zadnje tri godine, sve do ove sezone igrao, zajedno s Filipom u seniorima OK Zadar. Zasigurno su bratsko-sestrinski odnosi pridonosili dobroj igri ekipe.
Kako je sve počelo
Ivan je trenirao košarku dvije, tri godine, a onda, uz majčin poticaj, sa 14 godina promijenio vrstu lopte i mreže. Za sebe kroz smijeh kaže da je još jedan u nizu propalih košarkaša.
– Od malih nogu volim oba sporta i uvijek se jedno igralo za zabavu, a drugo se treniralo. Nakon što već 13 godina treniram odbojku, jednako volim i košarku i odbojku. Možda sam jednostavno odabrao lakši put. Zna se što je košarka u Zadru – velika je konkurencija, trening iziskuje ogroman napor, a pitanje je hoće li se uloženo isplatiti. Kada kažem isplatiti, nikako ne mislim na financije jer odbojka nema veze s financijama. Ionako sam uvijek igrao samo iz ljubavi i gušta. Jednostavno, u odbojci je kraći put do seniora. Isto tako, u to vrijeme sam bio svjestan da nisam najbolji u košarci. A u odbojci sam bio među najboljima. Možda ovi što su me okruživali u odbojci nisu bili tako dobri kao oni što su me okruživali u košarci, kaže Ivan, potvrđujući da je sve relativno.
Nina se počela baviti sportom s 9 godina. Dvije godine je trenirala gimnastiku jer prije 5. razreda nije bilo moguće trenirati odbojku.
Nina: Ivan i ja smo zajedno krenuli u školu odbojke. Sa 14 godina sam otišla u seniorke ŽOK Zadra i već sam 10 godina tamo. Pauzirala sam sa 16 godina pola godine zbog ozljede, a i prošle godine zbog obveza na fakultetu. Od kada sam počela studirati svaki vikend sam putovala na utakmice, a preko tjedna bih bila u Zagrebu. Ne bih bila torbu stigla ni raspakirati, već bi se morala opet pakirati. Tako da sam prošlu godinu nadoknadila te obveze, imala više vremena za sebe. Sada sam peta godina i nemamo toliko obaveza pa opet igram za Zadar.
Filip otišao iz OK Zadar
Filip je najduže ostao u košarci.
Filip: Prva moja sjećanja su vezana za košarku. Trenirao sam 10 godina i onda sam u 1. razredu srednje škole prestao. Iako sam mislio da je za odbojku već prekasno, na nagovor prijatelja i trenera sam počeo trenirati. Nakon šest mjeseci sam došao do seniora. Ovu sezonu neću igrati u klubu. Došlo je do nesporazuma između mene i nekih članova kluba, a o razlozima ne bih govorio dok se klub ne izjasni. Ionako sljedeće godine idem negdje studirati, želim neko novo iskustvo, možda osjetiti neku jaču ligu od ove u kojoj mi igramo, a i bilo bi zadovoljstvo igrati protiv svojih. Ovo sve je ostavilo gorak okus i sigurno da je ružan rastanak. Bio sam na početku pogođen, ali sada vidim realno stanje stvari i jedva čekam svoj novi početak, kaže Filip.
Ivan kaže da podržava brata.
– Nesporazum nije bio izravno vezan za mene i ja ostajem u klubu. Ali i mene je to prilično pogodilo i podržavam brata u njegovoj odluci. Nadam se da će klub i igrači iz toga izvući zaključak kako se ponašati i da ćemo taj kolektiv graditi na nekim zdravijim temeljima.
Nina vjeruje da njezin mlađi brat u budućnosti može biti samo još bolji, ne boji se ona za njega.
– Mislim da je Filip trebao ranije odustati od košarke. Ne da ne bi uspio u košarci, nego ima sve predispozicije da bude odličan odbojkaš i zato se nadam da će njegova sljedeća sredina i klub u kojem će igrati biti kvalitetni, kako u igračkom, tako i u trenerskom kadru. Filip može biti samo još bolji.
U dvoranu ili s pivom na rivu
Što se tiče njene budućnosti, kada završi fakultet, planira tražiti posao u Zadru kao profesor tjelesne kulture ili trenerica odbojke, a ovisno o tome će odlučiti hoće li još igrati za ŽOK Zadar.
Nina: Puno lijepih uspomena mi ostaje iz odbojke, sva putovanja ostavljaju trag, a jedna od ljepših su bila u Ameriku i Italiju. Jedno od najboljih je bilo baš u Italiji kada smo na Olimpijadi mladih osvojile srebro. Kroz srednju školu sam imala treninge pet puta tjedno, a vikendom utakmice i jako malo slobodnog vremena, pa opet ne mislim da sam išta propustila. Nisam se dužila s ekipom uz bocu pive na rivi, nego sa svojom ekipom u dvorani.
Filip kaže da stigne okusiti i noćni život, a jedan od boljih provoda je s momčadi u noćnom klubu i to sve u svrhu team buildinga.
Filip: Moramo biti ekipa i na terenu i izvan njega.
Ivan dodaje da je zahvaljujući odbojci upoznao čitavu Hrvatsku i više od toga, upoznao različite ljude, a i zabavio se. Kada je bio mlađi, kada mu je zabava i druženje bilo važnije od rezultata, najviše je volio gostovanja u Dubrovniku. Sada mu je, kaže, rezultat važniji.
Ivan: Kod mene je sve nekako išlo svojim tokom. Jedino što nisam ostvario rezultatski san, a to je da igram sa Zadrom u prvoj ligi. A imao sam i jednu “skrivenu” želju, odigrati barem jednu minutu pred punim Višnjikom. Što se tiče životnog cilja, završio sam fakultet, zaposlio se u školi. Tamo predajem razredima od 5 do 16 učenika. To je ono što sam baš htio raditi. Oženio sam se s Mijom, imamo sina Jerka od tri godine. On je jako dinamičan, brz, ali ne mogu još procijeniti je li nadaren za sport. Sve mi se čini da je pokupio umjetničku crtu sa suprugine strane.
A nešto je supruga Mia “pokupila” i od Ivana, a to je velika ljubav prema Zadru. Kako kaže Ivan, oni su pašmansko-ugljanskog podrijetla, a odrasli su na Poluotoku u obitelji gdje vlada “kult grada”.
Ivan: Grad je kod nas uvijek s velikim G. Od košarke, preko Kalelarge i mora… nikad nisam mogao zamisliti da živim negdje drugdje. Mia je ovdje došla studirati i odmah se zaljubila u Zadar.
Nina kaže da uživa u samačkom životu u Zagrebu.
Nina: Studentski život u Zagrebu je odličan i to je to. I kada sam odlazila na studij, znala sam da ću se vratiti u Zadar, a sada sam još sigurnija u to.
Filip koji se nalazi pred velikom prekretnicom dijeli mišljenje s bratom i sestrom.
Filip: Gdje god nas odbojkaški putevi odveli, nijedan grad osim Zadra ne dolazi u obzir.
