Stariji ljudi su ljubazni. Njima zapravo samo fali pažnje. Ja nekako osjećam da su sretniji kada ih posjetim u Domu gdje žive, kada s njima razgovaram, kada im pomažem. Onda to i mene čini sretnom – kaže Katarina Matulić, volonterka u Domu za odrasle osobe s posebnim potrebama “Sveti Frane” u Zadru. Katarina starijima pomaže pune četiri godine i štićenici Doma je neobično vole, a kako joj se i ne bi veselili kad je Katarina – desetogodišnjakinja!
Odlična učenica
– Znam da sam najmlađa volonterka u Hrvatskoj, ali o tome ne razmišljam. Počela sam pomagati u Domu kada sam imala šest godina, nosila sam nemoćnim ljudima ručak. Dojmilo me se, uvijek se sjećam tog prvog puta. Ručak sam u stan odnijela jednoj starijoj gospođi. Njezina ljubaznost i sreća kada je razgovarala sa mnom su me baš iznenadili.
Moja sestra Sara i ja jedva čekamo školske praznike da možemo pomagati u Domu, tvrdi Katarina Matulić. Na slici: s ocem Đanijem
Super se osjećam kada pomažem starijima – objašnjava Katarina, odlična učenica četvrtog razreda Osnovne škole Petra Preradovića u Zadru. Rad najmlađe volonterke u Hrvatskoj počeo je slučajno, kada ju je kao šestogodišnjakinju otac poveo sa sobom u Dom, čiji su štićenici osobe s posebnim potrebama.
Počela slučajno
– Moj tata je vozač. Njegov posao je da obroke koji se spreme u Domu odnese u obitelji gdje su ljudi stari i ne mogu sami doći po hranu. Tako sam počela, ali vrlo brzo sam se “preselila” u Dom gdje pomognem sve što treba. S ljudima provodim vrijeme, igramo se, crtamo, pravimo neke radove… Meni je to igra, ali čini mi se da to njima znači puno više od igre.
To se osjeti – opisala je Katarina, “neobična” djevojčica koja je kroz protekle četiri godine pokušala i svoje prijateljice potaknuti na dolazak u Dom, ali bez uspjeha. – Ja ne mislim da sam neobična, jer vremena ima za sve. Ne smeta mi što moje prijateljice ne idu sa mnom u Dom, ide moja sestra Sara kojoj je 11 godina.
Sada mi je super, kada su školski praznici, jer više vremena mogu posvetiti starijima. A najviše vremena za njih imam ljeti – rekla je Katarina, koja je na pitanje što za nju znači volontiranje u Domu jednostavno kazala: “Sretna sam kada su oni sretni.”
– Ne smijem baš njegovati te nepokretne ljude, ali “povirim“ ih, pitam ih kako su. Nekada ih malo pokrijem. Njima je teško. A meni nije teško donijeti im čašu vode – priča Katarina. – S ostalima radim sve, mi puno pričamo, igramo se, pjevamo, izrađujemo razne stvari i to nas veseli.
U Domu se servira ručak i oko toga uvijek ima posla. A svaki dan ručak dobivaju i stari ljudi koji žive u kućama. To im treba odnijeti. Da vidite kako se obraduju, svaki taj osmijeh mi je super, jer većinom su sami, a to nije zabavno – objasnila je 10-godišnja volonterka.
Na Katarinu uvijek možemo računati – sažela je Katarinin odnos prema volontiranju ravnateljica zadarskog Doma za odrasle Marija Pletikosa. U Domu je desetak takvih stalnih volontera, a osim Katarine svi ostali su studenti.
Upravo je iz Doma za odrasle krenula inicijativa za osnivanje volonterskog centra u Zadru, koji će proraditi sljedeće godine. Kako ga ne može osnovati Dom, nego udruga, formirana je Udruga socijalnih radnika Zadar, s Pletikosom na čelu, koja je od Grada dobila prostor. Centar će raditi kao agencija – preko koordinatora u Centru moći će se dobiti pravovremena usluga iz mreže volontera, koji su provedenom provjerom postale osobe od povjerenja.
















