Nemoguće je imati obitelj i biti potpuno posvećen ovom poslu. Obveze oko djece su velike i da imam suprugu, ona bi mi neizbježno prigovarala. Vjernici u moju župnu kuću dolaze u svako doba dana, pa i navečer. To bi svakoj ženi smetalo, kao što bi joj smetalo što često novac iz svojeg džepa dajem sirotinji. Podsjetila bi me da imamo našu djecu za koju nam treba novac – kaže don Boris Pedić, 37-godišnji župnik u mjestima Škabrnji i Nadinu.
– Jednostavno je: ako imaš obitelj, ona je uvijek na prvome mjestu. Meni kao svećeniku, kada bih bio oženjen, ne bi Crkva mogla biti na prvome mjestu, a taj sam poziv izabrao. Kako to pomiriti? To je nemoguće, čovjek mora napraviti izbor, odlučiti se za ono što mu je važnije. Ja živim za ljude, za župljane. Moje misli, kada odlazim na spavanje, posvećene su njima, tome što bih još mogao napraviti, gdje bih mogao pomoći.
To ne bi bilo moguće da imam obitelj – objašnjava don Boris Pedić. On živi sam u župnoj kući u Škabrnji, a u dvije župe ima ukupno više od dvije tisuće vjernika o kojima brine. Samo u Škabrnji ih je oko tisuću i šeststo. – Ja sam se vrlo teško i mukotrpno izborio za svoj život svećenika. U sjemenište sam krenuo nakon osnovne škole, ali moj otac me se zbog toga odrekao. Doslovno! Radio je u Njemačkoj, žrtvovao se za nas, zarađivao i mene je u budućnosti vidio kao liječnika. Zato sam puno batina dobio od njega i od starijeg brata, samo da promijenim odluku.
Doživio sam strašna poniženja, on bi došao iz Njemačke s darovima koje nisam smio ni pogledati, a kada je bio ručak, morao sam stajati sa strane, tek kasnije bih nešto kradom pojeo. To je trajalo oko pet godina. Danas smo svi u odličnim odnosima – vedro priča don Boris Pedić. – Ne pada mi na pamet da se odreknem svećeništva. Svaki čovjek ima svoj poziv. Ja sam svoj izabrao. Ja ne radim, ja živim svoj poziv.
S ljudima sam neprekidno, okupljam i stare i mlade, stvaram prisne odnose, putujem s vjernicima. U Galovcu smo svi zajedno gradili župnu kuću. Ljudi me zovu na mobitel, dolaze u župni ured. Ne mogu odijeliti rad i život. Kad bih to napravio, ne bih bio to što jesam – kaže don Boris.
Lada Kalmeta
Ostao bih neženja
O katoličkim svećenicima koji su napustili Crkvu kako bi se oženili mislim sve najbolje. Ako netko nije zadovoljan u svojem svećenstvu, zašto bi se trebao mučiti? Ja sam izabrao svećenstvo kao svoj poziv, a s tim i život u celibatu, i to ne mislim nikada promijeniti. Da budem vrlo jasan: kada bi Crkva katoličkim svećenicima omogućila ženidbu, ja ni tada ne bih stvorio obitelj i ostao svećenik. Moj izbor bi i tom slučaju bio svećenstvo, jer jedno s drugim ne ide. Ako bih se ikada i poželio oženiti, tada više ne bih bio svećenik unatoč tome što bi to, hipotetski, Crkva omogućila. Ili jedno ili drugo – rekao je don Boris.
Crnokrak se ne može oženiti drugi put, pravoslavna crkvena pravila ne dopuštaju drugi brak ni u slučaju razvoda, niti u slučaju da ostane udovac.
– Ja ne mogu reći da katolički svećenici razumiju naš način života. Postoji nekakvo mišljenje da zbog obitelji nismo dovoljno posvećeni Crkvi, ali to nije točno. Potpuno sam predan pozivu koji sam izabrao, a moja supruga mi dodatno pomaže i podržava me, te brine o djeci. To je vrlo lijep život, ne možemo govoriti da je, zbog tjelesnih odnosa, u njemu manje duhovnosti – objašnjava Crnokrak.
Njegova supruga je iz Smedereva. Peteročlana obitelj živi od skromne plaće od Eparhije dalmatinske, te od darivanja vjernika za crkvene obrede.
– To je vrlo skromno, pa primamo dječji doplatak – kaže Crnokrak.
– Nije točno da je onaj tko nema obitelj “po definiciji” cijeli svoj život posvetio Crkvi i narodu. Ličnost čovjeka je najvažnija. Sigurno ne bih radio bolje i više da nemam obitelj. Ja sam s ljudima neprekidno, putujem, izbivam iz kuće i po nekoliko dana. Pomažem ljudima, družim se s njima…
Ja ne mislim da je čovjek zadovoljniji ako ima ženu i djecu, pa će zbog toga bolje obavljati i svećenički posao. Koliko je tko posvećen Crkvi, ovisi samo o njemu – rekao je Ljubomir Crnokrak.
