Pred sam kraj tjedna, na vrata Katoličke crkve u Hrvatskoj pokucala je još jedna potencijala medijska afera – i to iz Slovenije! Neslužbeno se doznaje, kako je u Hrvatskoj u jednoj velikoj ženskoj redovničkoj zajednici nedavno došlo do težih trzavica, a za koje se čulo i van zidina samostana.
Navodno je došlo do okršaja poglavarica samostana i mladih redovnica, koje su se pobunile zbog, kako neslužbeno navode slovenski mediji, maltretiranja i zahtjeva koji su po naravi neprihvatljivi redovničkom životu i moralu. Navodno su se i neki službeni dokumenti krivotvorili.
Razlog zašto vijest dolazi iz Slovenije jest taj da je i jedan crkveni službenik porijeklom iz Slovenije uvučen u slučaj koji je pronašao put i do Vatikana i Kongregacije za posvećeni život, gdje se raspravljalo o postupcima poglavarica. Neki mediji u Hrvatskoj tvrde kako znaju o kojem je samostanu riječ i kako će spomenuta Kongregacija nanovo razmatrati slučaj.
Ono što neslužbeno doznajemo, iz priče pojedninih pripadnika redovničkih zajednica, jest da često dolazi to takvih napetosti unutar ženskih redovničkih zajednica, jer mladi ljudi jednostavno ne mogu shvatiti čemu služe određeni, za njih rigorozni, postupci. Obično se sukobi nastoje riješiti unutar družbe ili reda, ali nije ništa iznenađujuće ili novo da ukoliko postoje iznimno teški slučajevi da poglavarica šalje izvještaj Kongregaciji.
Valja napomenuti kako mlade redovnice polažu zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Tako pred Bogom obećavaju poslušnost poglavarici, ali i poslušnost Konstitucijama ili Pravilima pojedine družbe ili reda. Ukoliko nešto poglavarica traži od njih, a odnosi se na Konstitucije ili Pravila, one su se na to zavjetovale, te je na njima da to i izvrše.
Poglavarica ima zadnju
Sama pravila pojedinog reda odobrava papa ili biskup, ovisno je li red papinskog ili biskupskog prava. Međutim, sva su pravila pisana kada su i osnivani redovi, a ukoliko su redovi starijeg datuma, jasno je kako su tada okolnosti i poimanje svakodnevnice bili izuzetno drugačiji nego u današnje vrijeme.
Isto tako važno je kazati kako Pravila često dozvoljavaju više interpretacija, a da zadnju riječ donosi poglavarica. Ukoliko se mlada redovnica ne slaže s predstojnicom kuće u kojoj se nalazi može tražiti premještaj od provincijalke u bilo koju drugu kuću, koja je nadležna za cijelu Provinciju reda.
Ako pak ni do toga ne dođe onda može se žaliti časnoj majci, koja je odgovorna za cijelu družbu ili red i s njom pokušati riješiti nesporazum. Najčešće bi se neslaganja rješavala premještajima, osim ukoliko su redovnice u novicijatu ili u kandidaturi pa su vezane svojim odgojnim procesom za tu ustanovu ili eventualnu magistru koja ih odgaja.
Isto tako, svaka od redovnica se može pozvati i na zakonik kanonskog prava koji jednako obvezuje poglavaricu kao i najmlađu sestru, a ukoliko se krše neki važni propisi a nalaze se u Kodeksu. Svaka sestra se ima pravo žaliti spomenutoj Kongregaciji.
Važna je činjenica kako i sam odgojni proces kandidatkinja uključuje najmanje četiri, a najviše šest godina u privremenim zavjetima, te da upravo tada imaju prilike za razmišljanje i odlučivanje hoće li ili ne polagati doživotne zavjete.
