Nakon 46 godina nastavničkog radnog staža, ove jeseni oprostila se od svojih kolega.Čestitali joj na umirovljenju, zaželjeli sretne i mirne umirovljeničke dane jer će sada imati puno slobodnog vremena za sebe, unuke. – Neka te zdravlje posluži i sve će biti u redu!, poručiše joj. Bio je to petak. Prošao vikend, u ponedjeljak se ujutro već oko šest ustaje, ali nema kamo. Pogleda se u ogledalo, uhvati tugu na svome licu, tim više što se po navici lijepo odjenula i taman htjela krenuti na posao, pa joj kroz glavu kao munja proleti misao kako je sada „obična” umirovljenica… Uhvatila ju neka sjeta, vrti po glavi film kako je tamo još šezdesetih godina dobila posao u jednoj maloj seoskoj školi. – O dragi Bože, kako vrijeme leti…, pomisli sa suzama na već izboranom licu…
Desetak dana kasnije nakon pustih peripetija sa HZMO-om poštar donosi preporučeno pismo i tek onda slijedi pravi šok! Mirovina će joj biti pišljivih 3.200,00 kuna. Istini za volju, 80 posto umirovljenika u Hrvatskoj prima manje, no poanta priče uopće nije u tome. Treba se, naime, zapitati zašto debela većina hrvatskih umirovljenika ne može živjeti od svojih, uglavnom, teško stečenih mirovina. Zašto netko tko je u prvi i/ili drugi mirovinski stup ulagao kroz doprinose nemala sredstva kroz 30, 40 ili, evo, 46 godina na kraju mora ozbiljno razmišljati o prekopavanju kontejnera u potrazi za plastičnim bocama?
Već dvadeset godina lopovi u skupim odijelima, svilenim kravatama i kožnim aktovkama pljačkaju državu. U dvadeset godina nakrali su se toliko da se više, izgleda, nema što ukrasti. Neki od njih krate dane u Remetincu, neki ozbiljno razmišljaju o promjeni državljanstva, a neki nas bezočno lažu kako nam je danas toliko loše jer smo u krizi umjesto da priznaju da su nas pokrali i neviđenom pljačkom oduzeli svojim sugrađanima svako dostojanstvo i pravo na sigurnu i mirnu budućnost?!
Vratimo se, konačno, umirovljenici na čijoj mirovini joj zavidi nekih 800 tisuća umirovljenika. Da je kojim slučajem umjesto doprinosa državi, taj novac izdvajala i oročivala u nekoj banci ovih 46 godina i to u prosječnom mjesečnom iznosu od 2.300,00 kuna, što bi se dogodilo? Nakon 46 godina štednje, ova bi umirovljenica danas imala oko 1,3 milijuna kuna glavnice, a s kamatama oko dva milijuna kuna! S tim novcem imala bi mirnu budućnost. Nažalost, taj novac je „ugrabila” država i njime neodgovorno raspolagala ovih 46 godina do te mjere da se ne treba čuditi što mirovine nerijetko iznose manje od 50 posto plaće koju su primali za vrijeme radnog vijeka. Spomenimo i to da u većini zemalja EU mirovine dosežu najmanje 80 posto iznosa pune plaće.
