Pronaći ličkog pastira od plitvičkog mosta na ulazu u Nacionalni park pa sve do Gračaca, činilo nam se kao uzaludna misija. Na širokim, ali zapuštenim ličkim poljima svijećom treba tražiti ovce iako je nekad po tom kršu paslo gotovo 200.000 ovaca. Ratni vihor, sada dodatno osnažen recesijom, potpuno je izmijenio lice ličkog stočarstva. Ovaca i pastira nema ni za lijek.
Kako pronaći pastira u kraju koji je nekad po ovcama bio nadaleko poznat, pitali smo se u kasno rujansko jutro u Lici. Kao jedino logično rješenje nametnulo se stati uz cestu i pitati u nekom od brojnih restorana uz nekoć frekventnu cestu D1. No, restorana je sve manje, stavljaju ključ u bravu, a i ono malo što ih radi – ne peče janjce.
U Gračacu radi samo jedan road house restoran, ali se ni na njegovu parkingu ništa ne okreće. Rijetko kad prođe automobil, a još rjeđe se zaustavi. Svejedno, odlučismo okušati sreću i pitati za ovčare.
Vlasnica kaže da već neko vrijeme ne otkupljuje janjce – nema potražnje, jer nema ni novca, a nitko i ne staje iako turistička sezona još traje. Kaže kako ne zna drži li itko u blizini ovce. Prima se za mobitel, zove bivšeg restoranskog dobavljača koji je upućuje na jednog od povratnika. »Evo, imate sreće! Ima tu jedan čovjek koji drži ovce, ali morat ćete za mnom, jer ga sami nećete pronaći do noći«.
Prihvaćamo prijedlog. Vlasnica je u pravu jer nakon desetak minuta vožnje od glavne ceste prema velebitskim obroncima stižemo u zaselak Dukići skriven gustom bukovom šumom.
Dolazak dvaju automobila poremetio je ličku svakidašnjicu u zaseoku. Svi stanovnici, nitko mlađi od 60 godina, izlaze iz dvorišta s izrazima lica na kojima se ocrtavaju upitnici i koja s nestrpljenjem očekuju da kažemo tko smo i što smo.
»Novinari smo iz Zagreba i tražimo nekoga tko drži ovce. Ima li takvih ovdje?«, pitamo okupljene. Prilazi nam baka od 90 godina i sa smiješkom kaže: »Ima, ima, kako nema«, te počne zazivati: »Pero, Pero, došli iz Zagreba za ovce«. Ulazimo u dvorište i prilazi nam Petar Dukić, a odmah i njegova žena Manda. Osmjesi im otkrivaju da ih rijetko tko posjećuje. Prelazimo odmah na stvar, a domaćin ne krije zadovoljstvo da itko pita za njegov posao.
»Domaći sam čovjek, počeo sam s poslom u siječnju ove godine i imam 60 ovaca. No, posao stagnira, valjda zbog recesije, ali ja ne odustajem, pa što bude«, optimističan je naš domaćin.
Vodi nas do polja uz samu kuću koja u ratu, na sreću, nije stradala. Kaže da je to zato što je zabačena. Uskoro nam se ukazuje lička idila. Stado ovaca mirno pase krškim poljem uz šumu. Odjednom dotrče dva hrvatska ovčara, Viki i Linda, koji su Petrova desna ruka u poslu.
Dok se približavamo ovcama, Dukić nam ukazuje na još jednu u nizu nevjerojatnih činjenica – našu autohtonu pasminu nabavio je u Mađarskoj, jer se do hrvatskih ovčara, hrabrih, poslušnih i umiljatih pasa, gotovo i ne može u Hrvatskoj. Za čuvanje kuće i kao alarm za rano upozoravanje na silazak vukova s obližnjih velebitskih vrhunaca služi mu tornjak. No, nema puno ovaca, pa nema ni vukova, ali to je za ličkog pastira slaba utjeha.
»Evo, to je moje blago«, ponosno kaže domaćin koji je uz pomoć Vikija i Linde dotjerao ovce i janjad pred naš objektiv. Poslijepodnevnu pastoralu s ličkih polja kvari poslovna politika koju nam objašnjava Dukić: »Kad prodaješ janje i tražiš 100 eura, svatko tko kupuje kaže da si skup, a nitko ne pita koliko oko uzgoja ima posla i da ga čekam godinu dana«.
Poticaji su ove godine, kaže, bili 90 kuna, a prošle 100. Priznaje da mu je svaka kuna u skromnom domaćinstvu dobrodošla. »Janje sam prisiljen prodati za 600 kuna i ako u tome uspijem, sretan sam«, kaže.
Ovce i janjci su vrlo kvalitetni, hvali se Dukić. Autohtona je to lička pramenka koju godinama ocjenjuje Udruga uzgajivača izvorne ličke ovce, što je svojevrsni put prema brendiranju, jer lička janjetina po kvaliteti ne zaostaje za paškom, creskom, bračkom i istarskom.
»Možda je i najbolja«, neskroman je Dukić, što potkrepljuje i »tehničkim« podacima: riječ je o otpornoj i prilagodljivoj pasmini čvrste građe i snažne konstitucije koja daje mnogo vune. »No, vunu nitko ne otkupljuje, pa sam je prisiljen baciti ili dati susjedi koja od nje plete čarape«, govori razočarano dok nam na stol u dvorištu pod starom jabukom iznosi kavu, kolače i rakiju šljivovicu koju pravi sam.
»Uz božju pomoć bit će ove godine šljiva, pa će bit’ i rakije«, optimističan je.
»Samo da izađemo iz recesije, pa će sve biti lakše, možda se više neće pjevati pjesma ‘Ajoj Liko, voli li te itko’«, Dukićev je zaključak.
Uto se vrijeme naglo promijenilo; počeo je puhati jak vjetar s Velebita, navirali su tamni oblaci koji su obećavali ljetni pljusak. Odlučili smo, uz malo sreće, pronaći još kojeg ovčara. Dukić nas ispraća i upućuje u Udbinu i Korenicu. Poslušali smo njegov savjet i, doista, na jednom proplanku koreničkog polja ugledali pastira ogrnutog otrcanom kabanicom kako tjera ovce prema obližnjim kućama. Sustižemo ga, no on brzo zamiče prema prvom dvorištu. Ne želi govoriti o ovcama i pastirima, otkupu i isplativosti posla. Rezolutno odbija kratak razgovor: »Dosta mi je vlastite muke, pa da je još i drugi čitaju«, zorno pritom dočaravši stanje ličkog ovčarstva, nekad dike cijeloga kraja.
Plaća od 1000 eura nedostižan san
Priče o »uvoznim» pastirima iz zemalja Europske unije, odnosno njezina siromašnijeg dijela, Rumunjske i Bugarske, za Petra Dukića su samo priče. »Tko bi dao plaću od 1000 eura, bon za mobitel i kutiju cigareta dnevno kad jedva da ima ovaca?«, pita se lički ovčar za kojeg takvi poslovni uvjeti zvuče kao nedostižan san. »Možda i postoje takve gazde, negdje u Promini gdje ima više ovaca, ali ovdje u Lici sigurno nema ni jednog Rumunja ili Bugara«, tvrdi Dukić. Priznaje kako je nedavno načuo da se u Dalmatinskoj zagori nude takvi uvjeti, ali raditi je puno teže jer vlasnici od pastira traže da čuva najmanje 600 ovaca, i to cijele godine.
Apetit ne otvaraju ni akcijske cijene
U Lici nekoliko restorana desetljećima drži tradicionalnu ponudu – janjetinu. U tome prednjače restorani na cesti D1, ali otkako je zavladala recesija, sladokusaca koji su nekoć hodočastili Likom u potrazi za najboljim zalogajem sve je manje. Ugostitelji duž glavne ličke prometnice pokušali su ponovo prizvati ljubitelje tog specijaliteta nižim cijenama, i to za 40 posto, ali posao ide slabo. Prošle se godine kilogram janjetine plaćao i 200 kuna, dok je danas kilogram oko 120 do najviše 160 kuna. Jedan od najpoznatijih ličkih ugostitelja Željko Orešković Macola, koji u Korenici ima restoran gotovo kultnoga statusa, prošlih je godina proširio biznis i na novu autocestu Split-Zagreb. Na njegovu je otvorenju optimistično najavio da će tijekom godine njegovi gosti pojesti cijelo stado, kako je i bilo ranijih godina, u starom restoranu. No, jedan od njegovih radnika kazao nam je da janjci idu sve slabije. »Ljudi nemaju novca, sve je zahvatila recesija, pa bolje idu neka druga, jeftinija jela. Ipak, uvijek netko navrati na našu janjetinu, a tako će, vjerujem, i ostati«, kazao nam je Macolin zaposlenik. Na upit zna li kako posluje konkurencija, dobili smo odgovor: »Dovoljno je vidjeti koliko je restorana duž cestu zatvoreno, pa će vam sve biti jasno«.
