Bez pompe u javnosti, s 87 glasova za, 33 protiv i jednim suzdržanim, proteklog je tjedna u Hrvatskom saboru izglasan famozni Zakon o turističkom zemljištu. Famozni stoga jer bi trebao riješiti čitav niz problema na terenu te nakon punih dvadeset godina definirati vlasničko pravne odnose na zemljištu koje tijekom pretvorbe i privatizacije nije ušlo u temeljni kapital kampova, hotela i hotelskih naselja. Bilo da se radi o zemljištu turističke namjene ili ostalom građevinskom zemljištu koje su te tvrtke godinama koristile.
Podaci Ministarstva pravosuđa pokazuju da u privatizaciji nije procijenjeno oko 100 milijuna kvadrata vrijednih terena mahom uz more, od čega oko 22 milijuna otpada samo na kampove. Ukratko, radi se o pravom blagu koje će se, sukladno izglasanoj regulativi, dati u koncesiju turističkim tvrtkama. Pri tome prednost imaju one koje to zemljište koriste. Država je turističko zemljište proglasila dobrom od interesa Republike Hrvatske, koncesije produžila s 35 na maksimalno 50 godina te definirala svoje vlasništvo nad u cijelosti neprocijenjenim zemljištem u kampovima, dok su njegovi vlasnici kod hotelskih objekata lokalne samouprave.
No, i nakon tri saborska čitanja tijekom kojih su se riješile mnoge nedoumice, u turističkom sektoru ukazuju na još neka otvorena pitanja koja bi mogla utjecati na poslovanje tvrtki. Jedno od njih je obavezna suvlasnička zajednica u kampovima, kazao nam je Veljko Ostojić, predsjednik Uprave Riviere Poreč i najizvjesniji kandidat “Kukuriku koalicije” za ministra turizma.
– Smatram da je upitna upravo obveza uspostave suvlasničke zajednice u kampovima. Naime, mi ćemo morati uložiti ono što je neosporno naše, a država zemljište i u tome vidimo tihu nacionalizaciju. Ne vidim ni jedan razlog za tako nešto. Upitno je i razvrgnuće takve zajednice. Država može razvrgnuti zajednicu i isplatiti trgovačkom društvu naknadu po tržišnoj cijeni. To u stvari znači da će platiti koliko misle da trebaju. Ako se ova odredba pažljivije sagleda, hipotetski je moguće da država preuzme kamp. Kakva je to poruka za investitore, da je nešto što je država neosporno privatizirala sada zajedničko vlasništvo – ukazao je Ostojić.
U Kamping udruženja Hrvatske (KUH) potvrđuju kako je za sada nejasno kako će suvlasnička zajednica u praksi funkcionirati, no ističu da je bitno što je taj prvi korak u rješavanju problema napravljen te da se kvalitetno radi na primjeni.
Otvoreno je ostalo i jedno od najškakljivijih pitanja – ono o visini naknade za koncesiju. Špekuliralo se o rasponu od 1 kune do 3 eura po kvadratu, no cijenu će se tek definirati Uredbom. Hotelijeri su predlagali model prema kojem je obračun postavljen na način da je naknada u dijelu fiksna (prema kvadraturi terena), a u dijelu varijabilna (na ukupan prihod).
– Isto tako, predlagalo se da se u Zakonu definira maksimalna moguća cijena kako je to uređeno kod komunalne naknade. Predlagano je, stoga, da najviša granica bude 2 posto ukupnog prihoda trgovačkog društva. To će se pitanje naknadno urediti Uredbom što znači poslovnu nesigurnost i šalje krivu poruku s obzirom na to da se Uredbe mogu mijenjati preko noći – pojašnjava Veljko Ostojić.
Pažljivo s naknadom
Adriano Palman, direktor KUH-a pak nadodaje kako visina naknade treba omogućiti razvoj turističkim tvrtkama, a ne dovesti u pitanje njihov opstanak. Na osnovi općeg stanja u kampovima sve što je više od jednog eura bilo bi teško podnijeti.
– Potrebno je napraviti detaljnu simulaciju da bi se vidjelo točno o kojim se parametrima radi, no nama je važno da cijena bude razvojna. Posebno stoga što kampovi puno ulažu u kvalitetu i velike površine ne koriste za smještaj već su na njima uređeni parkovi. Ako cijene naknade budu previsoke moglo bi se dogoditi da se i te zelene površine prenamjene za smještaj. U svakom slučaju, kamping sektor treba ovaj Zakon jer će uz ostalo, konačno biti moguće normalno poslovanje i kategorizacija kampova, a imamo obećanja iz Ministarstva da ćemo biti uključeni u procese oko donošenja uredbi i pravilnika – rekao je Palman dodavši i kako bi koncesije na turističkom zemljištu trebale biti vezane za one na pomorskom dobru. Dakle, na plažama.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca u hotelijerstvu (HUPH) pozdravljaju donošenje Zakona također ukazujući kako zakonski okvir, a time i cijene koncesija, moraju omogućiti rast i razvoj turističkog.
– Nadamo se da će institucije države prepoznati važnost turističkog dijela gospodarstva i kroz dodatne dokumente koji su posljedica Zakona te da će prilikom njihova donošenja voditi računa o kratkoročnoj održivosti kao i dugoročnom razvoju i da će u njihovu izradu maksimalno uključiti predstavnike sektora – kazao je Kristian Šustar, predsjednik HUPH-a. Dodaje kako je Zakon o turističkom zemljištu jedan od temeljnih preduvjeta za stvaranje poticajnog investicijskog okruženja. Bez jačeg investiranja hrvatski turizam će se teško izdignuti iz stagnacije u kojoj se nalazi.
– Donošenje Zakona o turističkom zemljištu treba pozdraviti jer se njime konačno presijeca ovaj dugogodišnji gordijski čvor – zaključio je Šustar.
– Turističko i ostalo građevinsko zemljište sada dijele država, hotelijer ili kamp i lokalne samouprave. I što ostaje za one kojima bi dio tih terena trebao biti vraćen? Predlagatelji zakona kažu da će se oduzeto ljudima i vratiti, no bojim se da to ostaje nejasno i da ćemo svjedočiti drugoj otimačini. U konačnici će sve ovistiti o sudskoj praksi. Ljude se tjera da protiv države dižu tužbe – kazala nam je Antičević Marinović. Dodaje kako je dio ljudi sukladno Zakonu o povratu imovine uspio dobiti nacionalizirane terene, no veći dio nije. Umjesto da se njih također obešteti, ukida im se to pravo jer praktički Zakon o turističkom zemljištu suspendira Zakon o povratu imovine, smatra Antičević.
Na Zakon su se za boravka Ministra Damira Bajsa u zatonu osvrnuli i ovdašnji turistički djeltnici, a barem nazočni Frane Skoblar i Goran Ražnjević – pozdravili su ga smatrajući da končano uređuje desetljećima neuređeno pitanje koje je bilo i ogrnaičenje razvoja. Ipak naglašeno je da se od Uredbe koja će definirati visinu koncesijske naknade očekuje:
– Da zbog šnicle ne ubije kravu, kako se izjasnio Frane Skoblar posebno naglašavajući neophodnost izbjegavnja pretjeranih ambicija države i loklanih samouprava d aovim putem “napune kase” ali i sruše održivost turisitčke djelatnosti posebice u onim segmentima gdje djelatnost podrazumjeva velike zemljišne površine.
