«Pst!» upozori me Gordan Lukač koncentrirano zureći dalekozorom negdje u lišće. «Vidim gnijezdo gorske pastirice», šapnu. «Ta je ptica najbolji indikator čistih voda i gorskih potoka. Jako oprezna ptica, teška za fotografiranje», reče pa pošuti nekoliko trenutaka čekajući neće li se ptica vratiti gnijezdu. «Ništa, nema je. Otišla je», razočarano će stručni voditelj u Nacionalnom Parku Paklenica. «Da se sakrijemo i malo pričekamo, možda bi se i pojavila». Zastajemo uz stijene i osluškujemo. Ne čuje se ništa osim šuma potoka i klokotanja vode što izbija kroz prolistalo granje bukava i graba.
U razgledanje po kanjonu Velike Paklenice vode nas biolog Gordan Lukač i šumar Zlatko Marasović. Proljeće je došlo u Paklenicu. Cvatu ciklame i purpurne orhideje, prolistao jasen i hrast medunac. Sve buja i raste, milina za vidjeti. Razletjeli se leptiri, raspjevali kosovi i zebe, a iz grmlja šušte gušteri i zmije.
Zastajemo uz stazu jer su stručnjaci prepoznali neke jedva vidljive cvjetiće. Trajno opčinjeni Velebitom, ti su ljudi stalno u šumi hrasta i javora, skaču po stijenama, prate tragove divokoza i nekako se najudobnije osjećaju u prostranstvima planine. Znaju gdje je voda, gdje su planinske jabuke, gdje su brlozi divljih životinja. Tisuće i tisuće sati su proveli lutajući šumama Nacionalnog parka, uživajući u mirisima i pjevu ptica. Gledajući ih kako gaze kroz gustu paprat, shvatiš da Lukač i Marasović, stručni voditelj i stručni savjetnik u Nacionalnom Parku, imaju najbolji posao na svijetu. «Prije par godina u proljeće, na Svetom Brdu vidio sam na tisuće bubamara», govori Zlatko Marasović. «Bile su u klupku, prekrivale kamenje. To još nikada prije nisam vidio. Prelijep prizor.»
Preko staze u neko doba iznenada pretrči jedna užasnuta vjeverica kitnjasta repa. «To je crna vjeverica», kaže Gordan Lukač. Ove se vjeverice, neobično crne boje, hrane češerima alepskog bora od čijih grančica svijaju velika gnijezda koja nalikuju golemim šubarama. Kad ih u prirodi uplašiš, kaže Lukač, crne vjeverice šapama tuku o stablo ne bi li otjerale uljeza. Kad se spuste dolje do kuća uz obalu, najčešće stradavaju od mačaka, a u prirodi su stalno gastronomsko iskušenje lisicama, pticama grabljivicama, sovama i kunama. Konstantno okružene agresorima, vjeverice ipak najčešće glavu gube dolje na magistrali. Skamenjenoj vjeverici svjetlo automobilskih farova najveći je neprijatelj.
Ušare i jastrebače
Krećemo dalje u obilazak Nacionalnog parka. U kanjonu, iz pukotina stijena izbijaju mali bijeli cvjetovi. «To je pjeskarica, biljka iz porodice karanfila. Raste samo ovdje i nigdje drugdje na svijetu», objašnjava mi Lukač. «Ona je tipična biljka našeg parka u kojem je zabilježeno preko tisuću biljnih vrsta, od kojih je osamdeset endema». Zatim ulazimo u područje jednog para sova ušara. Najveća je to europska sova s rasponom krila od 170 centimetara. «Gore na onoj stijeni ispod hrasta znala se držati ušara», kaže biolog pokazujući na stijenu iz koje strše penjački smjerovi. «Imali smo prije dvije godine gniježđenje skroz gore u jednoj rupi, jedan se par ušara gnijezdio između smjerova. Smjerovi očito nisu bili gusto postavljeni tako da je taj par uspio dobiti dva mlada».
Sova ušara je tipični predator koji lovi u sumrak. Zečevi, vjeverice, miševi i ježevi stalno su na njenom jelovniku.
«Po danu je znala čučati tu ispod hrasta», šapuće Lukač ne skidajući dalekozor s očiju. «Sada je tu ne vidim, možda zato jer su počeli dolaziti penjači». Ušara nikad ne napada ljude koji se približavaju njenom gnijezdu, za razliku od sove jastrebače koja živi u bukovim šumama oko Suve Drage. «Sova jastrebača je jako rijetka. Po našoj evidenciji u Parku su svega tri para. Kad bi jastrebači došao na gnijezdo ona bi te kandžama izgrebala po licu, pogotovo napada oči. Kad stisne, ima ogroman potisak i na licu može napraviti velike ozljede».
Nastavljamo put uz točila obrasla u mlječiku. Uokolo su divlje svinje razrovale zemlju.
Cjelovita reportaža objavljena u Zadarskom listu…
