ZADAR – Ono što su na početku krize predviđali ekonomski stručnjaci i sindikalisti, ovih dana se obistinilo. Broj nezaposlenih je od siječnja prošle godine narastao za 55 tisuća, uveden je krizni porez, poskupjele su režije, gorivo i hrana. Da je voda došla do grla, pokazuje i to što su ljudi počeli štedjeti na onome bez čega ne mogu i što zauzima najveći udjel u potrošačkoj košarici, a to je hrana.
Manje mesa, više krumpira
U obilasku diskonta prehrane i tržnice ljudi su nam se požalili na svoje teške situacije, a teško je odlučiti kome je teže – umirovljenici koja živi od mirovine od 960 kuna, ženi čija je tvrtka propala, a njen suprug plaću dobiva samo povremeno ili umirovljeniku koji, iako bolestan i tek operiran, honorarno radi teške fizičke poslove.
Ipak, pokušavaju se snaći, preživljavaju, štede na svemu, a o svakoj kuni sto puta razmisle prije no što je potroše. Uvijek ima i onih kojima je gore pa pokušavaju gledati pozitivnu stranu. No kako da ostane pozitivna umirovljenica koja prima 960 kuna mirovine?
– Ne snalazim se nikako! Ovo je sramota za našu državu i Vladu, gadi mi se i gledati televiziju. Kad treba za njih glasovati, sve će napraviti, a onda najviše od sirotinje uzimaju, ogorčena je.
Umirovljeničke jadikovke smo čuli i od Vladimira Grgeca i Andrije Motušića. Kako se i ne bi jadali. Mirovine su im male, smanjile su se i vrećice koje iznose iz trgovine, a i svakodnevni meni je osiromašen pa je na tanjurima došlo do nekih “rošada”.
– Jedem puno manje mesa, a više ćušpajza i variva. Krumpir i fažol su jeftiniji pa se držim toga. Ponekad ulovim nešto ribe pa i to jako dobro dođe, kaže Grgec, dok je Motušić na to dodao da je sretan onaj tko u kući uopće ima krumpira.
Kako priča Grgec, mirovina mu je 2.100 kuna, a kredit 1.400 tako da mu za režije i hranu ostane svega 700 kuna za cijeli mjesec pa, iako bolestan, radi honorarno.
Motušić kaže da ne bi mogao preživjeti bez pomoći brata koji živi u Americi.
– Jedino mi ostaje nada da će ovo proći, ali potraje li još malo, otići ću kod brata u Ameriku pa nek tamo i umrem, nije me briga. Ima i tamo Hrvata koji će me pokopati, ubacio je Motušić malo crnog humora.
Umirovljenicima ni prije nije bilo lako, a recesija ih itekako pogađa, ali mladi na kojima, po nekoj izreci, svijet ostaje, zapravo ovaj svijet više ne žele. Što ih motivira da uče, studiraju i muče se, kad po završetku studiranja ne samo da ih ne čeka posao u struci, nego teško nalaze ikakav posao za preživljavanje. Može ih jedino potaknuti nada u neka bolja vremena. A dok ona ne dođu, mnogi spas vide u turističkoj sezoni.
Spas u turističkoj sezoni
Tako se Marin Kruneš, mladi trgovac sa štanda na tržnici, nada lijepom vremenu i što skorijem dolasku turista. Do tad, kako kaže, štedi na svemu po malo.
– Štedim na svemu, malo na odjeći, malo na hrani, malo na gorivu, malo na izlascima. Iako se od kriznog poreza možda može napraviti nešto za spas gospodarstva cijele zemlje, meni je teško svaki mjesec odvajati taj postotak od svoje plaće. Ionako sve moram plaćati, te novce bih radije iskoristio za neki od svojih redovnih troškova, rekao je Kruneš.
Kako dodaje, kriza je pogodila sve njemu bliske osobe, a i štand na kojem su vesele jedino boje voća i povrća osjetio je “krizni udar”.
– Prije nekoliko godina na ovom štandu je radilo nas pet. Sad nas je dvoje i nema ni za dvoje posla, rekao je.
Ipak, Kruneš svoju priču završava optimistično, a i prizemno, s obzirom da, kako kaže, ima onih kojima je puno gore nego njemu pa i nije u redu da “kuka”.
Skoro sve posljedice krize, dakle, propadanje tvrtki, dobivanje otkaza, neprimanje plaće, krizni porez i prisiljena štednja pogodile su obitelj Gulin.
– Moja tvrtka je propala, suprug radi u tvrtki u kojoj je vrlo teška situacija i smanjena mu je plaća te je neredovito prima. Štedimo na svemu, ponajviše na hrani. Svaku kunu odmjeravamo prije no što je potrošimo, a na neke sitne luksuze nismo ni dosad navikli, ističe Natalija Gulin koja se nada da će im nadolazeća turistička sezona donijeti nešto bolje razdoblje.
Kako dodaje, svoje troje djece uvijek je učila da budu skromna, tako da se sad, kad su uglavnom odrasli, lakše snalaze u ovoj situaciji. Teže je onoj djeci koja su do sad imala džeparac od sto kuna svaki dan.
– Moja su djeca uvijek imala puno manje, a i od toga su znala uštedjeti za nešto što su željela kupiti, rekla je.
Svijetla točka u obitelji Gulin jest da se jedna od kćeri nakon završenog fakulteta ipak uspjela zaposliti u struci pa će im sad, dodaje Natalija, biti malo lakše.
– Ma glavno da je njima dobro, a ja ću se snaći, zaključila je.
