SPLIT – Nije to bilo tako davno, ima samo kojih šest mjeseci, kad je cijela Hrvatska živjela na svom vlastitom oblaku, u zemlji čudesa gdje se vjerovalo da kriza i recesija pogađaju neke nama nepoznate i daleke države, gdje se mislilo da je Ivica Pančić ozbiljan borac protiv korupcije, gdje je sunce vječno sjalo i gdje se smatralo normalnim, posve razumljivim da dogodine nastupamo u Južnoj Africi. Hajduku nije išlo loše, turisti su nahrupili ko blesavi, Europa nas je čekala raširenih ruku, samo da nas ti Slovenci više prestanu zajebavati. Dvojica Splićana, veliki sinovi Varoša i Ogorja, u to su doba bili na vrhuncu.
Prvi, Onaj Kojeg Nam Je Poslao Sam Bog (citat Jerka Rošina) s naočalama za sunce poput Kuma krstario je Hrvatskom i dijelio blagoslove, milost, poslove i novac, strpljivo podnosio klanjanje i rukoljube na svakom koraku, brojio svoje slike na zidovima i ležerno, pozom velikog ćaće koji u rukama drži štap mudrosti, milijune uvjeravao da im je obećana zemlja tu, iza ugla. Još malo, još samo malo, pa će svi lopovi biti u zatvoru, a nezaposleni u tvornicama, umirovljenici će plivati u lovi, radnici će biti sretni i, evo, već u prosincu mahnito trošiti goleme božićnice, banke će smanjiti kamate, autocesta će doći do Dubrovnika, a on će sam, osobno, na svojim leđima odnijeti četiri i pol milijuna Hrvata u Bruxelles.
Ući ćemo i u tu Europu, makar s motkom morali preskočiti kompletnu Sloveniju, a onda će i ti birokrati shvatiti da je Europa zapravo cijelo vrijeme stanovala u nama i da je baš Ivo Sanader oličenje novog, modernog Europljanina koji naporno i pošteno radi, sluša klasiku, pije fina vina i, eto, govori četiri jezika. A narod ko narod, ne treba mu puno da popuši priču. Baš nekako u to vrijeme dogodili su se lokalni izbori. Zagrepčani su treći put zaredom kolektivno popušili Milana Bandića, svoga mini Sanadera, no u Splićanima se nešto prelomilo.
“Politika je kurva, a političari stoka. Svi kradu, a nitko narodu ne vraća”, govorio im je jedan lokalni kauboj, maestralno pogodivši trenutak izlaska iz ilegale. Šerifska značka bila je tu, na dohvat ruke, trebalo je samo uvjeriti te grintavce da gore ne može i da im vrijedi riskirati. A to, ruku na srce, nije bilo teško: pa što ako Željko Kerum pije šampanjac s ćevapima, dosta nam je onih koji slušaju klasiku, piju fina vina i govore četiri jezika, a u isto vrijeme prave nas budalama… Malo pjesme, malo srdela, i eto ti pobjede na izborima. Procvat Splita s Kerumom bio nam je tu, iza ugla: javni natječaji više se neće namještati, deset blještavih nebodera samo što se nije počelo graditi, hoteli niču, IKEA čeka ko zapeta puška, a Hajduk… To ne treba ni govoriti: prodaje kluba nema ni pod razno, a ako se kojim slučajem i dogodi – organizirat će se da ga kupe oni koji ga najviše vole.
Navijači, Splićani, Dalmatinci. Godina 2009. bila je teška cijeloj državi, a dvojici naših junaka pogotovo: put od zvijezda do trnja prevalili su u pola koraka. Prvi, Bog Sunca, pobjegao je glavom bez obzira i otkrio da lopovi neće biti u zatvoru, da je tvornica sve manje, a nezaposlenih sve više, da kamate rastu, da se autocesta ne gradi, da božićnica ima jedva kvarat i da od Europe nema ništa dok je on tu, u Banskim dvorima. Njegove slike diskretno se skidaju sa zidova, do jučer odani vojnici više mu se ni ne javljaju na telefon, a čak ni Jerko Rošin dugo se nije oglasio.
Drugi, kao najveći hrvatski celebrity, došao je na metak bijesnim Splićanima, koji su rekordno brzo shvatili da plemenskim načinom vladanja neće daleko dogurati, pa su mu već stali postavljati pitanja: koliko rođaka, nećaka, kumova i prijatelja uopće imaš? Gdje je ta “struka” u koju si se do neki dan kleo, što je s tim neboderima, hotelima i IKEA-om i što, dovraga, radiš s Hajdukom? Stavljati Ivu Sanadera i Željka Keruma u istu ravan ne bi bilo pošteno, barem zasad: Sanader je iznerviranom narodu postao simbolom korupcijskog načina vladanja i vjerojatno nitko neće vjerovati u obećanja o rušenju rekorda u broju zatvorskih noćenja sve dok se on, kao počasni gost, ne pojavi u jednome. Ako nikako drugačije, onda barem zaslugom te dosadne Europe i pedantnih austrijskih istražitelja, koji su doživjeli prosvjetljenje i shvatili da nešto nije u redu s tom Hypo bankom.
Kerum, pak, još ima šansu: može shvatiti da narod više ne trpi da ga se pravi budalom, pa grad voditi kao grad, a Hajduk kao Hajduk – a ne kao svoju privatnu obiteljsku tvrtku. Ili, jednostavno, vratiti onu splitsku šerifsku značku. Zadnje što smo ga vidjeli u javnosti bilo je na HTV-u, kad je kao važan politički faktor analizirao predsjedničke izbore, i shvatili smo da podržava Bandića iako mu je on tek drugi izbor. Jer, idealan predsjednik Hrvatske po Kerumu bio bi – Ivo Sanader! Možda je tu pravo pitanje i pravi odgovor, možda naša dva junaka i nisu tako različita? Tko zna? Gdje je taj Rošin?
