ZAGREB – Janica Kostelić neće se vratiti profesionalnom skijanju.
Za njezina brata, roditelje i direktora Pavleka dvojbi više nema, no pitanja i dalje stižu. Ne i od nas jer na to pitanje obično više ne odgovara, baš kao i na ona o svom privatnom životu.
– Već mi je to dojadilo. Kako im pada na pamet da bi se netko vratio nakon tri i pol godine. Raspituju se o tome i skijašice iz Svjetskoga kupa koje se valjda boje mene pitati, pa pitaju one oko mene, Ivicu, tatu, cure…
– Kod hrvatskog puka to je možda izraz neugasive nostalgije za preranim odlaskom najveće sportašice koju smo ikada imali.
– Otišla sam rano, no nakon svih ozljeda bila sam zadovoljna s osvojenim. U nekom trenutku morate napraviti rez. Oduvijek sam htjela iz sporta otići kada sam na vrhuncu. S jedne strane to nije dobro jer to znači da bih mogla još skijati vrhunski, no ne bih mogla podnijeti da se ponovo ozlijedim ili da me mlade, “nabrijane” rivalke ostavljaju iza sebe, da sam 15., da se vučem.
– Neki veliki sportaši, poput Jordana i Armstronga, nisu odoljeli, vratili su se iz mirovine. Jordan čak dvaput.
– Bilo je u tome mnogo sponzorskih utjecaja i interesa. Armstrongu je bilo teže vratiti se jer to je individualni sport. Može se čovjek vratiti, za četiri godine se ne promijeni puno toga, no izgubite puno na tjelesnoj bazi, a to je ono što smo Ivica i ja uz oca gradili cijelu karijeru. Uz nju imate i sigurnost, što je u skijanju jako važno radi svih tih opasnosti i ozljeda. U spustu su zakoni fizike vrlo opasni za skijaše i svako tijelo to ne podnosi.
– U čemu je bila tajna vašega uspjeha?
– Nije to tajna, već sklop puno toga. Ako ste vrijedni, od puno toga možete napraviti svoje vrline. No, sport je ujedno i škakljiva stvar jer možete sve napraviti po formuli za olimpijsku medalju, ali vam nitko ne jamči da ćete je i osvojiti.
– Pavlek vjeruje da će Ivica već ove sezone osvojiti nešto veliko? Vjerujete li i vi?
– Vedran to govori jer zna da je Ivica za skijaše u najboljim godinama. Napunio je 30. On je malo sporije sazrijevao, trebalo mu je vremena da mu se sve posloži, usporavale su ga i ozljede. Ljudi u njega baš nisu vjerovali jer sam ja bila dobra, pa su bili usredotočeni na mene. Bio je degradiran. Sada se manje živcira i opterećuje. Ostane li zdrav, sljedećih nekoliko sezona mogao bi stalno biti pri vrhu.
– Je li Ivica u Leviju doista pronašao mjeru između rizika i sigurne vožnje?
– Nema kod njega baš puno rizika. Možda on misli da ima, no on i ja smo više bili ziheraši nego oni koji riskiraju. I kada bismo mislili da riskiramo, to bi bilo daleko od onoga što su drugi radili. Ivica je vrlo sigurnom vožnjom, nikako spektakularnom, bio drugi. Naravno, drugi su malo više griješili, sreća je uvijek važan faktor. Doduše, ne treba se zanositi time što je vodeći u Svjetskom kupu, tek je početak sezone.
– Je li formula uspjeha upravo samokontrola?
– Jest. Dobar je primjer vožnja slaloma. Mi nismo automobili, nemamo gas i kočnicu, samo svoje tijelo. Nizbrdo nije lako zakočiti. Ne možete se zaletjeti i prebrzo doći na strminu, jer onda nećete moći više ništa napraviti. Treba dozirati, jer kada tijelo više ne može, idete li preko svojih mogućnosti, dogodit će vam se pogreška. Treba vam konstanta, da ne griješite. Možda u nekim segmentima budete sporiji od onih koji puno riskiraju, no ne radite pogreške, koje njih više koštaju no vas to što ste pasivniji.
