POLIČNIK/ZADAR Lili i Ivo Lončar iz Poličnika pokraj Zadra usvojili su i udomili petero djece, među njima i malu Luciju, koja u srijedu slavi drugi rođendan.
Iako je do prije samo četiri mjeseca ta mala Romkinja živjela na šibenskom smetištu s 18-godišnjim ocem, zahvaljujući velikom srcu sada ima novi život i novu obitelj. Ovu teško bolesnu djevojčicu koja se bori s tumorom, udomili su Lili Lončar i njezin suprug Ivo iz Poličnika.
Prije Lucije usvojili su i udomili još četvero djece.
Lucija je stigla zadnja i od siročeta s deponija postala sretno dijete. Od samog rođenja malu djevojčicu je pratila nesreća. Majka ju je odmah napustila i ostavila ocu koji je preživljavao sakupljajući otpad i s bebom spavao u trošnoj i vlažnoj baraci.
Za pothranjenu, teško bolesnu i nepokretnu djevojčicu, socijalne službe doznale su sasvim slučajno. Kad je prije godinu dana na smetištu izbio požar, policija je u ostacima barake otkrila mladog Roma s bebom u naručju. Otac, praktički još i sam dijete, uspio je bebu spasiti od vatre, davao joj je umjetno disanje i tako joj spasio život.
Ubrzo je uslijedio novi šok. Kad je djevojčica primljena u šibensku bolnicu zbog trovanja dimom, slučajno je otkrivena puno teža dijagnoza – tumor na mozgu.
Suživot sa psima
– Kad smo došli vidjeti gdje živi, na deponiju s 20 pasa, srce mi je puklo. Kći i ja smo plakale. Rekla sam samoj sebi da ne idem odande ako Luce ne ide s nama. Mladi otac se brinuo za nju koliko je mogao, cijelu noć putovao vlakom iz Šibenika u Zagreb u bolnicu, ali uvjeti u kojima je živjela bili su prestrašni. Nije imala ni hrane, a kamoli pelene. Zahvaljujući ravnatelju zadarskog Centra Tomislavu Oroviću, na kraju sam Luciju uspjela dovesti kući – kazuje Lili o svom prvom susretu s Lucijom, koju prije nje nitko nije želio udomiti.
U samo godinu dana Lucija je u Klaićevoj bolnici imala tri teške operacije na mozgu, u glavu joj je ugrađen kateter. Na žalost, morat će i na četvrtu operaciju jer zadnji nalazi pokazuju kako tumor i dalje raste. Zbog svega, ova draga, živahna i vesela djevojčica još uvijek ne može hodati, teško pomiče jednu ruku, a svaka dva dana Lili i Lucija moraju u Zadar na fizikalnu terapiju. Njezino zdravstveno stanje dodatno otežavaju teški epileptični napadaji. Međutim, Lili i Ivo se ne predaju.
– Kad su je pronašli, imala je samo osam kilograma, liječnici su je praktički otpisali. Nije nam htjela jesti ništa osim krumpira i pašte. A pogledajte je sad, naša ljubimica i mala šefica. Kroz igru smo je naučili i da pomiče rukicu, priča, smije se. Znate, dok spava, obavezno nas drži za ruku, a ujutro, kad se probudi, rukicom pipa po krevetu di smo. Prohodat će ona, sigurni smo u to – kaže Ivo, dok Lili sa suzama u očima gleda kako Lucija zabavlja stariju braću.
Da mogu, dodaju, odmah bi je posvojili. Lili i Ivo prvi su put posvojili prije 18 godina. Ivan i Ivana, brat i sestra iz Vukovara, svoj novi dom našli su u Poličniku.
Nakon toga udomili su Alena iz Iloka, a u obitelj je prije Lucije iz jednog doma za nezbrinutu djecu stigao 13-godišnji Antonio. Stariji su već završili srednju školu, odlični su učenici i studiraju, dok je Antonio osnovac u Poličniku.
Lijekovi za epilepsiju
Hrabra Lili radi u tvornici, u pogonu za proizvodnju cijevi, reklo bi se pravi muški posao. Suprug pomorac pokušavao je naći posao na kopnu kako bi njoj i djeci bio bliže, uskočio kad zatreba. Nažalost, posla za Ivu nema gdje god je pitao.
Sve to 50-godišnju Lili, rođenu Tuzlanku, nimalo nije pokolebalo. Jedino s čim se ona teško nosi, a pogotovo djeca, jest ponekad vrlo okrutna sredina malog mjesta u kojem žive i izolacija na koju su osuđeni samo zato što su udomljeni.
Zlobni komentari, sumnjičavi pogledi, zalupljena vrata gdje god je tražila pomoć. Lilina djeca ne mogu dobiti stipendiju i pomoć za knjige, u školi su zbog svojih teških životnih sudbina uvijek glavni krivci.
– Što su im moja djeca kriva, kažnjavaju ih samo zato što su drukčiji. To je žalosno. Ne tražimo za njih nikakvu milostinju, samo da ne budu zakinuti za ono što im pripada. Iako svi znaju da s Lucijom svakodnevno moram u Zadar u bolnicu, da nam treba za gorivo, lijekove, pelene, nikad nam nije ponuđena pomoć iako je naša općina jedna od najbogatijih u županiji. Evo, uskoro ćemo morati na terapiju u Goljak, trebaju nam lijekovi za epilepsiju. Moja djeca ni u čemu neće biti zakinuta, suprug i ja ćemo im sve omogućiti, ali boli nas ta nepravda. Ova djeca su već dovoljno boli prošla, zašto moraju još trpjeti.
– Želim pomagati i radit ću to dok budem živa. Pružit ću djeci i ljubav i pomoć, Najsretnija sam kad vidim njihov osmijeh, najveća mi je nagrada kad moja djeca postanu pravi ljudi. Ako samo jedno dijete spasimo iz doma, puno smo napravili. Zato ću ja ponovno udomiti, kaže Lili.
