ŠIBENIK Ne tako davna televizijska repriza famozne utakmice Šibenka – Bosna nije samo oživila stare, lijepe šibenske košarkaške uspomene nego i aktualizirala temu s radnim naslovom «Je li grad Šibenik dovoljno uradio kako bi trajalo sjećanje na Dražena». Nisu se Dražen Petrović i Šibenik voljeli tajno kao Arsen i Zagreb.
Dvorani ime po Draženu
Tragično preminuli as hrvatske, europske i svjetske košarke spominjao je širom svijeta rodni grad i matični klub, pa šibenski emotivci (i ne samo oni!) priželjkuju da se “Dražen vrati Šibeniku” (op.p. te riječi često upotrebljava njegova majka Biserka) uz pomoć obilježja koja bi nove generacije i putnike namjernike podsjećala da je u Krešimirovu gradu rođen košarkaški Mozart.
Škola košarke s Draženovim imenom i koš u Preradovićevoj ulici, iskreno rečeno, premalo je za momka kojega mirne duše možemo ubrojiti u znamenite Šibenčane.
– Mi smo to s Draženovim spomenikom, memorijalnim muzejem i svime što bi trebalo podsjećati na njega trebali riješiti odavno. Po meni, morali smo se čvršće povezati sa svim slavnim klubovima za koje je Dražen igrao: Cibonom, Realom, Portlandom, Netsima… Nije riječ samo o spomeniku, muzeju… Po meni bi bilo vrednije organizirati tradicionalni i međunarodni kamp za nadarene košarkaše. Za izgradnju spomenika, čiji je autor šibenski zet Krešimir Hraste, u gradskom smo proračunu ove godine planirali blizu 2 milijuna kuna. Pitate me što mislim o prijedlogu da se nova, planirana sportska dvorana zove Dražen Petrović!? Pa, to je najmanje što možemo uraditi za svojega Dražena – spremno je reagirao novi šibenski gradonačelnik dr. Ante Županović.
A prve šibenske reakcije nakon vijesti o Draženovoj smrti bile su posve drukčije od stanja kojim je danas malo tko zadovoljan. Šibenski glazbenici su se brzo potrudili da nastane pjesma «Život leti, kapetane», na Baldekinu je organizirana utakmica Šibenik-reprezentacija Hrvatske sa željom da postane tradicionalna, načinjen je projekt memorijalnog sportskog centra s novom, velikom dvoranom… Niti je nastavljena tradicija odigravanja te utakmice, niti je dvorana išla dalje od idejnog projekta.
Obitelj Petrović na taj zastoj gleda, međutim, naklono. Posebice Draženov brat Aleksandar, dojučerašnji trener košarkaša Zadra.
– Uvijek se može učiniti više, pa je tako i moj rodni grad mogao uraditi više na tome da na transparentan način živi uspomena na Dražena u Šibeniku. No, ja ne zamjeram puno Šibenčanima. Bila su teška ratna i poslijeratna vremena, tamo se živjelo u puno težim uvjetima nego u Zagrebu i nekim drugim hrvatskim gradovima. Meni je, pak, od nepodignutog spomenika ili nekog drugog fizičkog dokaza vječne povezanosti Draženove povezanosti sa zavičajem, Baldekinom, puno važniji način na koji moji, Šibenčani razmišljaju o «svom malom», kako obično nazivaju mojeg pokojnog brata – priča Aco.
Za razliku od Šibenika, spomenici Draženu postoje u Lausanni, Zagrebu i košarkaškoj Kući slavnih. Dvorana pokraj Cibonina tornja nosi Draženovo ime. Tamo je uređen i Draženov muzej. No, majka Biserka želi po svaku cijenu da se «Dražen vrati kući». Bez prozivanja, optužbi…
– Nikoga ja ne optužujem, no voljela bih da nova gradska vlast završi priču o Draženovu spomeniku. Dražen je u srcu «odnio Šibenik u svijet», pa je red da mu se vrati. Preko spomenika i još nekih malih ili nešto većih projekata. Šest sam se godina trudila na otvaranju muzeja u Zagrebu. Da to ima smisla govore brojke, jer uspomene na Dražena razgledalo je u godinu i pol dana više od 25 tisuća posjetitelja. Sada upirem snage da se odjeljak zagrebačkog Muzeja otvori u našem šibenskom stanu u Preradovićevoj. Neka sve, budući da Dražena često nazivaju košarkaškim Mozartom, bude slično Mozartovoj kući u Salzburgu, koju sam pomno razgledala.
Kraj priče na početku
U tom smislu već sam angažirala splitskog arhitekta Nikšu Bilića. Voljela bih da Draženov koš pred kućom, dvorana na Baldekinu i trg sa spomenikom budu povezani na poseban način. Da bude staza, uvjetno rečeno, s Draženovim stopama. Meni nije toliko važno da se nova šibenska dvorana zove Dražen Petrović, meni je važno da trag o Draženu postoji na lijep način tamo, gdje je on živio, igrao…
Kao što nisam htjela da spomenik Draženu bude, kako se predlagalo, ispred zagrebačkog Doma sportova, nego pokraj Cibonine dvorane. Otkrit ću vam i jednu malu tajnu. Znate zašto je Dražen nosio broj tri na dresu Netsa!? Pa, zato što je to broj naše kuće u Preradovićevoj ulici u Šibeniku! Svaka čast i New Yerseyju, i Madridu, i Lausanni, i Portlandu i Zagrebu, ali je vrijeme da se priča o Draženu završi tamo gdje je počela u njegovu Šibeniku. Vodstvo NBA-lige upravo završava projekt dokumentarnog filma o Draženu. Moja je vruća želja da njegova promocija bude na Baldekinu, u Šibeniku – u nekom posebnom «miksu» emotivnosti, poslovnosti i odlučnosti – priča Draženova majka Biserka.
Neki čudan emotivni «miks» satkan je i u šibenskoj priči o Draženu. Šibenčani su teško podnijeli njegov odlazak u Cibonu, pa mu nisu htjeli prirediti primanje u povodu osvajanja brončane medalje u Los Angelesu, makar je do nje došao praktično kao član “Šibenke”, jer dotad nije odigrao ni minute za Zagrepčane.
No, što je vrijeme odmicalo, sve su se više ponosili «svojim malim». Kad je Dražena prije 16 godina zadesila tragična smrt, mnoge su šibenske udovice uz slike svojih najdražih pokojnika stavile i sliku slavnog košarkaša. Svaki put pjesma «Život leti, kapetane» izmami šibensku suzu.
Zato se u cijelosti slažemo i s bratom Acom i s mamom Biserkom kad tvrde «kako je vrijeme da se Dražen vrati u grad, gdje ga nose u srcu».
