ZAGREB – Postoji jedna istinita legenda o ljudima koji vole puno “lajati” da žele promjene: oni naprosto ne žele pokisnuti. To je znao i legendarni Ratko Maček kada je sav uspuhan, ali jako, jako sretan “letio” po šatoru HDZ-a razapetog na Trgu bana Jelačića prije nešto više od godinu dana.
Točnije, to se zbilo 23. studenog 2007., dva dana prije parlamentarnih izbora i bio je to njihov završni “sabor” , a Maček se, smijući se u lice novinarima koji su njegovu stranku promatrali sa skepsom s obzirom na minule četiri godine i koji nisu aplaudirali na njegove dosjetke kojima je izbjegavao objasniti zbog čega GONG misli da je HDZ potrošio puno više u kampanji nego što prikazuje.
“Imam informaciju da ćemo imat deset do 12 mandata više od SDP-a”, objasnio je jednoj takvoj novinarki Maček svoju neizmjernu sreću s djetinjastom pakošću u glasu i odlepršao dalje dijeleći bombone s logom HDZ-a. Novinarka se okrenula starijoj kolegici koja joj je objasnila da postoji nešto specifično za lijevo biračko tijelo, kao i za sve one koji deklarativno žele promjene – ne vole kišu. A 25. studenog, ako se sjećate, lijevalo je kao iz kabla, tako da su Mačekove molitve bile uslišene što se odaziva birača tiče.
Pravilo je u demokraciji: veći odabir birača – vjerojatnija smjena vlasti. Odabir birača nije bio naročit, podbacio je makar u očima oporbenih SDP-ovaca, tako da im nije pomogla niti “nova snaga stranke” – na koju se danas sve manje gleda kao da je bio osvježenje tipa Barack H. Obama, nego se vjeruje da je on prije tek senzaicionalna ali mediokritetska Sarah Palin.
Koliko je teško ustati s kauča? Ovisi o percepcije težine vremena koja nas očekuju
Ocjene na stranu, činjenica je da bi promjena ove vlasti, koja će nas po svemu sudeći voditi kroz najdulju ekonomsku krizu od prve polovice 20. stoljeća, bila vjerojatnija da se više onih neodlučnih koji se boje kiše i sjedeći na kauču lamentiraju koliko nepoštenja, stihijskog, neplanskog djelovanja vlasti, pogodovanja, primjerice, nekakvoj građevinskoj mafiji bez lica (ili možda ima lice?) ima u ovoj zemlji, pojavilo pokraj glasačkih kutija. Na kraju krajeva, više je onih koji su glasovali za sve osim vlasti HDZ-a, a to što je ta opozicija bila razjedinjena i izabrala nešto drugo od onoga u što su se kleli biračima, to je drugi par opanaka.
Organizatori prosvjeda “Stegnite vi svoj remen – bando lopovska!” imaju puno zahtjeva, i kažu “Dokazali ste nam svoje znanje kada ste stručno objasnili nama, NARODU, da je Hrvatska u ‘banani’, ili ste možda time htjeli priznati kako ste Hrvatsku pretvorili u ‘banana državu’, državu za koju su ljudi ginuli, da bi bila slobodna i samostalna”.
Poanta prosvjeda treba biti da se ova kriza konačno mora iskoristi kao šansa. Rat je bio kriza koji je tako lijepo sjeo svima osim naivnima koju su “ginuli da bi Hrvatska bila slobodna i samostalna”. On je bio i proizveden da bi bilo pljačke. Privatizacija, prelazak iz omraženog komunističkog modela na glorificirani kapitalizam, bila je kriza koja je pretvorena u šansu – ali ponovno za pljačkaše. Nacionalizam devedesetih koji je trebao uvjeriti da na području Jugoslavije nema jedne države kao Hrvatske, i da su svi, s oproštenjem, govna pakosna i jalna – bio je kriza koju su iskoristili jedino pljačkaši i kriminalci kao i krupni kapital. To je dovoljno dokazao Balkan Express – “vlak” kojim se Hrvatska vratila kući.
E, sad, koliko će ljudi danas zaista doći na prosvjed kojim se poručuje da je vrijeme da se više ne pravimo gluhima i slijepima, zapravo je odgovor na pitanje koliko je ljudima zaista loše. Prema istraživanju Crobarometra za prošli mjesec, Hrvati se unatoč seriji mafijaških ubojstava uopće nisu generalno preplašili da će ih netko ubiti, ne boje se mafije, ne boje se za sigurnost – samo njih 3 posto gleda na to kao prioritet. S druge strane, nezaposlenost je ono za što ostalih 97 posto vidi kao najveći problem, a sljedeće bi godine na desetke tisuća ljudi trebalo ostati bez posla. Led su probili radnici vinkovačke drvne industrije Spačve sa svojim doprinosom od 300 otkaza.
“Our way or the highway”
I protiv čega tu treba dignuti glas? Protiv činjenice da će pod osječke rukometne dvorane biti pokriven njemačkim parketom, a Spačva pliva u zalihama, dok se nama nameće osjećaj grižnje savjesti ako zube ne peremo Zirodentom nego Colgateom. Drugim riječima – “stegnite vi svoj remen”, kupujte vi prvi hrvatsko, budite kroativni ili što god već. Budite primjer da imate pameti i da niste toliki pacijenti da i ono zadnje morate oglabati sa sirotinje, pa da se ne pokoljemo ponovno do 2010. nego da se konačno naplate sve stvari koje su nakon zadnjeg pokolja prošle nekažnjeno a pare da se troše racionalno. Ili – marš van iz Banskih dvora, dajmo onoj Sari Palin šansu malo da nas guli.
