ZAGREB/NEW YORK – Objavljujemo u cijelosti obraćanje hrvatskog premijera Ive Sanadera na Općoj skupštini UN-a u povodu presude vukovarskoj trojci.
"Gospodine Predsjedniče,
Cijenjeni Predstavnici,
Ekscelencije,
Iznimna mi je čast sudjelovati u raspravi na ovoj sjednici Opće Skupštine UN posvećene Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.
S najvećom sam pozornošću saslušao godišnje izvješće Predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Nj.E. suca Fausta Pocara, i zadovoljstvo mi je što Sud cijeni suradnju s Hrvatskom.
Želio bih istaknuti kako jer Hrvatska bila jedna od država koje su predložile osnivanje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i to ne samo kao država izravno pogođena ratom, već i kao država koja se zauzima za osnivanje međunarodnih institucija čija je zadaća provedba kaznenih postupaka radi zadovoljenja i postizanja međunarodne pravde.
Sada, četrnaest godina kasnije, sa zadovoljstvom bilježimo da su neki ciljeva iz mandata Suda i njegove misije postignuta. Neki od najvećih zločinaca su procesuirani, mir je ponovno uspostavljen, a povjerenje raste. Međutim, još ima mjesta za poboljšanja i napredak.
Samo kroz odgovarajuću analizu djelovanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju možemo osigurati dragocjene pouke za budućnost – a zbog budućnosti moramo biti temeljiti i kritični u procjeni rada Suda.
Uloga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i poruke koje šalje kroz svoju praksu, od iznimne su važnosti u današnje vrijeme kada je čovječanstvo neprekidno na kušnji. Odgovarajućim i pravednim procesuiranjem odgovornih za ratne zločine i okrutnosti počinjene u prošlosti, na mjestima kao što su Vukovar, Srebrenica ili Ruanda, moramo također obeshrabriti i one koji bi pokušali, koji namjeravaju ili koji već čine to isto na mjestima poput Darfura i drugdje.
Snažno vjerujemo da bi jedan od ciljeva reforme sustava UN-a trebalo biti unapređenje nezamjenjive uloge UN institucija u sprečavanju najtežih kršenja ljudskih prava, te zaštiti i promicanju humanitarnog prava i vladavine prava uopće. Čvrsto pridržavanje humanitarnog prava i vladavine prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini je ključno za mirniji i pravedniji svijet, za ljudsku sigurnost i za suradnju i povjerenje među ljudima i narodima. Procesuiranje ratnih zločina i najtežih oblika kršenja humanitarnog prava mora biti u potpunosti zajamčeno.
To dovodi u središte pozornosti i ulogu i odgovornost postojećih institucija, uključujući Haški Sud. U mnogim slučajevima, Sud je bio sredstvo za postizanje pravde, braneći vrijednosti čovječanstva. No, niti jedna institucija ne bi trebala biti imuna na kritiku. Odgovarajuća analiza rada Suda ne osporava njegovu neovisnost, već je jedini način da se iz tog iskustva nauče pouke na dobrobit međunarodne pravde.
Pravedna kazna mora odražavati razinu poštovanja prema žrtvama.
Pravedan ishod suđenja je jedini način da se obeshrabre oni koji danas, ili koji bi mogli u budućnosti razmišljati o ponavljanju takvih zločina.
Pravedna kazna je najbolji način odvraćanja.
Pravedna kazna mora također služiti istini i otvoriti vrata trajnom miru, sigurnosti i pomirenju.
Imajući to na umu, došao sam ovdje kako bih vam prenio glasove nezadovoljstva hrvatskog naroda zbog nedavne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju masakra pacijenata vukovarske bolnice na farmi u Ovčari. U pismu od 28. rujna 2007. godine o tome sam obavijestio države članice UN-a.
Gospodine Predsjedniče,
Gospođe i gospodo,
Vukovar je grad na rijeci Dunavu smješten na istočnoj granici Hrvatske. Kao i u svakom drugom gradu i kao i u svakom drugom mjestu na svijetu, njegovi građani nisu željeli ništa više nego živjeti u miru i raditi kako bi izgradili bolju budućnost.
Ali, 1991. godine, u tijeku agresije na Hrvatsku, Vukovar su napale jake snage tzv. Jugoslavenske narodne armije. Taj je napad bio isplaniran do pojedinosti, s jasno uspostavljenom linijom zapovijedanja od strane vojnog i političkog vodstva Miloševićevog režima u Beogradu. Tijekom napada JNA je imala i de jure i de facto zapovjedništvo i nadzor nad svim srpskim snagama, uključujući i snage teritorijalne obrane i paravojne jedinice.
Deseci tisuća vojnika sudjelovali su u napadu i opsadi Vukovara. Stotine tenkova napadale su ovaj grad mjesecima, sravnivši ga sa zemljom. Pedeset dvije masovne grobnice kasnije otkrivene na području Vukovara svjedoče o žestini tog napada. Topovnjače i borbene zrakoplove JNA je koristila nasumice i bez ikakve mjere. Tisuće obitelji istjerane su iz svojih domova, što će kasnije postati poznato kao obrazac za etničko čišćenje. Oni koji su preživjeli opsadu Vukovara protjerani su i potražili su utočište na 570 mjesta diljem svijeta.
Vukovar je mjesto gdje su tijekom srpske agresije Miloševićevog režima počinjeni najteži ratni zločini na području Republike Hrvatske. Dana 20. studenog 1991., nakon što su srpske snage okupirale grad, 261 pacijent iz vukovarske bolnice je odveden na farmu na Ovčari, gdje su mučeni i hladnokrvno ubijeni. Od dvjesto ekshumiranih žrtava zločina, sto devedeset ih je identificirano. Šezdeset jedna ih je još uvijek nestala.
Isprave i dokumentacija o identificiranim osobama nedvojbeno potvrđuju da su to bile osobe koje su odvedene iz vukovarske bolnice. Dokumentacija je predana Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, a masakr na Ovčari je od strane Tužiteljstva uključen u optužnicu protiv Slobodana Miloševića 2001. godine.
Zločin počinjen na Ovčari, zbog njegovog zastrašujućeg karaktera i krajnje okrutnosti, kao i zbog bespomoćnosti žrtava, zauzima posebno mjesto među zločinima počinjenim u suvremenom svijetu.
Dana 27. rujna 2007. godine, šesnaest godina kasnije, Sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju donijelo je presudu trojci bivših visokih časnika JNA. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je Miroslav Radić oslobođen optužbe. Ova presuda izazvala je zaprepaštenje u Hrvatskoj i u svijetu. Ona zanemaruje dobro poznate i dokumentirane činjenice relevantne za utvrđivanje odgovornosti. Sud je pokolj na Ovčari tretirao kao zaseban slučaj, a ne kao dio sustavne politike čiji lanac zapovijedanja vodi do vojnog sjedišta JNA i tadašnjeg političkog vodstva u Beogradu.
Iako su sva trojica optuženika bila uključena u brojne ratne zločine u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, Tužiteljstvo je ograničilo svoju optužnicu samo na najbolje znani i dokumentirani pokolj na Ovčari. Tužiteljstvo je možda očekivalo da će strašni zločini počinjeni na Ovčari dostajati za maksimalnu kaznu, no to se nije dogodilo.
Bez ikakve sumnje, ubijanje i takav neljudski odnos spram pacijenata vukovarske bolnice bili su izazvani smišljenim i nezakonitim akcijama okupatorske sile. Stoga imamo pravo pitati zašto su Ženevske konvencije, čija su načela uključena u Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, zanemarene u određivanju krivnje tih časnika JNA?
Zločin na Ovčari nije izolirani incident. Ratni zločini ne počinju na poprištu zločina, niti ne proistječu samo iz postojećih okolnosti na ratištu. Zločinima je prethodila politika koja je stvorila uvjete za nasilje koje će nastupiti, s ciljem etničkog čišćenja ovog dijela hrvatskog teritorija i istjerivanja nesrpskog stanovništva.
Ovo potkrepljuje činjenica da su se od kasnog kolovoza 1991. godine počele pojavljivati masovne grobnice na području istočne Slavonije, ali i u drugim područjima Hrvatske koja su iskusila agresiju (Banovina, zapadna Slavonija, Lika). Do sada su otkrivene i ekshumirane 143 masovne grobnice. Ove masovne grobnice najvećim dijelom su sadržavale posmrtne ostatke običnih građana koji su nakon okupacije ostali u svojim domovima, kao i ratne zarobljenike.
Gospodine Predsjedniče,
Gospođe i gospodo,
U vrijeme vukovarskog masakra svijet je bio šokiran. Šesnaest godina kasnije uslijedio je novi šok. Hrvatska je duboko povrijeđena nepravdom počinjenom Vukovaru ovakvim umanjenjem značaja tog nepobitnog, nehumanog i namjernog zločina. U tomu Hrvatska nije sama: presuda je izazvala mnoge negativne reakcije međunarodnih udruga za ljudska prava i uglednih osoba, vladinih dužnosnika, članova parlamenta, uključujući Zajedničkog parlamentarnog odbora EU- Republika Hrvatska.
Žrtve ovog okrutnog zlodjela još su neprežaljene u svojim obiteljima i hrvatskom narodu. Želim biti posve jasan – prizivam ovdje najbolnija sjećanja na te dane zato što čvrsto vjerujem da ona moraju služiti kao podsjetnik za svijet danas: NIKADA VIŠE!
Ovdje je odgovornost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju očigledna, jer ništa ne ohrabruje zločin kao nekažnjavanje. Uostalom, upravo iz tog razloga je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osnovan 1993. godine.
Hrvatska očekuje da će nakon žalbe Tužiteljstva Žalbeno vijeće pažljivo proučiti presudu i djelovati u skladu s jasnim mandatom određenim od strane Vijeća sigurnosti UN-a. Tražimo pravdu za sve žrtve u Vukovaru i bilo gdje u svijetu. To je od iznimne važnosti za budućnost međunarodnog kaznenog prava. To je od iznimne važnosti i zato što su svi zločini individualni. Oni se ne smiju povezivati niti s jednim narodom. Poštenje, istina i pravda bi trebali pomoći da se zatvore stranice nedavne povijesti u Jugoistočnoj Europi.
Hrvatska je spremna voditi na tom putu. Vjerujemo da će današnje post-miloševićevske, demokratski usmjerene političke snage u Srbiji, izabrati isti put. To bi dalje ojačalo povjerenje i suradnju u našem području i osiguralo trajni mir i stabilnost u regiji. Jedan od preduvjeta za to je izručenje dva najozloglašenija optužena ratna zločinca, Karadžića i Mladića, te Gorana Hadžića, optuženog za ratni zločin počinjen u Vukovaru i Istočnoj Slavoniji. Tek bi time pravda bila zadovoljena.
Gospodine Predsjedniče,
Uvaženi predstavnici,
Dame i gospodo
Optužnica protiv Miloševića došla je prekasno nakon strašnih zločina počinjenih u Hrvatskoj da bi zastrašila počinitelje novih zločina, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini te Kosovu. Njegova smrt onemogućila je da se kroz njegovu presudu razloži i prikaže nastajanje politike koja je upotrebljavala agresiju i sustavno činjenje ratnih zločina i koja je služila kao okvir u kojem su počinjeni svi ostali pojedinačni zločini na području bivše Jugoslavije, bez obzira na njihove izvršitelje.
S druge strane, optužnice nisu podignute protiv Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, ljudi na čelu JNA, koji su bili instrumenti provođenja takve politike vojnim sredstvima, u najmanju ruku kroz zapovjednu odgovornost, a po svemu sudeći i kroz sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu odgovornom za brojne ratne zločine.
Poboljšanja i napredak mogući su i u nekim drugim područjima rada Suda i u tom smislu Hrvatska, kao odgovorna i vjerodostojna članica međunarodne zajednice, ponovno potvrđuje svoju opredijeljenost za nastavak potpune suradnje sa Sudom i svoju spremnost za pružanjem pomoći i potpore kako bi se omogućilo Sudu da ispuni svoje ranije navedene zadaće.
Hrvatsko pravosuđe je već dokazalo svoju zrelost u pravednom i slobodnom suđenju i u najosjetljivijim slučajevima. Kao rezultat toga, Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji pokazao je povjerenje u hrvatsko pravosuđe kada je proslijedio slučajeve hrvatskih časnika Ademija i Norca hrvatskom sudu. U okviru izlazne strategije Suda, Hrvatska je spremna preuzeti sve preostale slučajeve koji uključuju hrvatske državljane.
Gospodine predsjedniče,
Pitanje kažnjavanja ratnih zločina podrazumijeva odgovornost u širem smislu.
Ono podrazumijeva odgovornost međunarodne zajednice da zajamči učinkovitost u sprečavanju sukoba te zaštiti i promicanju ljudskih prava, humanitarnih zakona i vladavine prava uopće. Ono se odnosi također i na trenutno stanje u svijetu.
Pogledajmo oko sebe. Dokazi o nečovječnosti, nasilju i ljudskim patnjama su više nego očigledni.
Moja poruka s ove govornice je jasna i izravna – nitko i nigdje ne bi trebao sumnjati da će ijedan zločin protiv čovječnosti proći nekažnjeno. To je naša zajednička odgovornost. Samo tako možemo stvoriti bolji svijet za buduće naraštaje.
Hrvatska smatra Ujedinjene narode prijeko potrebnim instrumentom naše borbe za budućnost – budućnost koja će nositi nadu novim naraštajima, kao i mirniji i pravedniji svijet.
Gospodine Predsjedniče,
Dame i gospodo
Svijet sutra mora postati boljim. To je naša odgovornost danas. Vukovarske žrtve zaslužuju pravdu.
Hvala"
