Ne volim derbije. Vrijeme je to poziva davno izgubljenih i nikad potvrđenih prijatelja koji se ni za zdravlje ne sjete priupitati prije udarca u glavu – imaš li kartu viška? Susjedi i suradnici koji o košarci znaju onoliko koliko ih i zanima, dakle skoro pa ništa, redovito lansiraju komentare koji te kad tad slome. U tzv. novinarskoj loži Jazina pojavljuju se "košarkaški eksperti" od čijih je stručnih raščlambi nemoguće pratiti i vlastite misli, a na tribinama "navijači" s jače izraženim osjećajem mržnje prema protivničkoj negoli ljubavi prema vlastitoj momčadi.
Ne volim derbije jer na njima ispliva na površinu sva šporkica sportskog Zadra. Na posljednjem derbi susretu „Zadar" i „Cibone" na zapadnoj tribini vidio sam slijepog čovjeka sa slušalicama i najvjerojatnije uključenim radio prijemnikom. Bio je u društvu prijatelja. Dirnulo me. Bila je to slika moga Zadra, Grada košarke. Nažalost, oni koji s vidom nemaju problema rasističkim su povicima pratili poteze tamnoputih igrača "Cibone", ne razmišljajući kako se u tom trenutku osjećao ljubimac zadarskih tribina Julius Johnson. Vide, a vidjeli nisu… Kakav paradoks.
Ne, nikako ne volim derbije. Na njima su krajnjem primitivizmu izloženi negdašnji igrača "Zadra", čiji je jedini grijeh što su visoki ili igraju košarku tamo gdje su ih htjeli, u "Ciboni". U euforičnom ozračju istinski košarkaški zaljubljenici potiskuju se na pričuvne položaje, dojučerašnji kritičari se promoviraju u prve čestitare, a puk gladan kruha i igara sportsku arenu brzinom svjetlosti pretvara u gladijatorsku.
Ne volim derbije, ali volim „Zadar". Kako je pred nama finalna serija doigravanja za naslov prvaka Hrvatske, valja mi se naoružati strpljenjem jer ljubav prema zadarskoj košarci je jača od svih negativnosti koje derbi utakmice donose sa sobom. Nema predaje. Igraj Zadre, volim te!!!
