Pravorijek haaškog Međunarodnog suda pravde (ICJ) nastavlja izazivati podjele u BiH, gdje se političari prema njemu odnose u ovisnosti o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti, a u Srbiji u ovisnosti o pripadnosti ili simpatizerstvu Tadićevoj stranici, odnosno Miloševićevim nasljednicima.
U Hrvatskoj, čini se, cjelokupni politički korpus (kojima se, ovog puta iznimno, pridružuju i eksponenti nevladinog sektora) postiže konsenzus u stavu kako je Međunarodni sud pravde trebao osuditi Srbiju za provođenje genocida u BiH.
Takav stav, naravno nije "bez vraga" i ne treba ga svrstati pod nazivnik pijeteta prema stradalima, jer nakon presude po tužbi Bosne i Hercegovine, Sud treba donijeti presudu i temeljem slične hrvatske tužbe. Predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks javno se žali kako "Sud ima visoki prag za primjenu konvencije o genocidu".
Na stranu čak i pitanje bi li bivši prijatelj sad već bivšeg gubernatora Slavonije trebao porazmisliti o vlastitim kriterijima kad je u pitanju razlika između genocidnog i običnog ubijanja u ratu, Šeks razmatra je li oportuno ili ne da Republika Hrvatska povuče tužbu.
– Ako Hrvatska tužba bude odbačena, hrvatska Vlada bit će izvrgnuta kritikama da je izgubila. A ako, pak, povučemo tužbu, neke će političke snage tvrditi da je riječ o kapitulaciji, odustajanju od naknade za ratnu štetu i slično, konstatira Šeks.
Nije se teško sa Šeksom složiti u tome da će, kakav god pravorijek Međunarodnog suda pravde bio, on biti iskorišten u dnevno političke svrhe i to osobito brutalno, budući da se nalazimo u izbornoj godini.
Mnogo iracionalniji u svojoj je prvoj reakciji bio predsjednik HHO-a Žarko Puhovski. Puhovski je presudu okarakterizirao nemoralnom navodeći kako je "Sud presudio da je genocid izvršen samo na djelu teritorija, u Srebrenici, kao da je genocid stvar teritorija, a ne ljudi".
Čitav niz novinskih komentatora također je ocijenio kako je ICJ "abolirao Srbiju od odgovornosti za genocid", a Puhovski se retorički upitao i "zašto je Milošević išao u Haag, ako Srbija nije odgovorna?"
Hrvatska Vlada u međuvremenu još iščitava "bosansku presudu" ne bi li predvidjela što može očekivati u hrvatskom slučaju, a u međuvremenu se u javnosti još jednom manifestira sindrom tipičan kad su u pitanju haške, što optužnice, što presude – sindrom miješanja baba i žaba.
Stoga nije naodmet ponoviti kao presuda Međunarodnog suda pravde, pod broj jedan, nije Srbiju abolirala od svake odgovornosti. Sutkinja Rosalyn Higgins je jasno kazala kako je u Srebrenici počinjen genocid. Istina je i kako je ustvrdila da se genocid ne može pripisati državnim tijelima Srbije. Pojasnila je, međutim, kako to zapravo znači da "Srbija nije počinila genocid kroz svoja tijela ili osoblje u smislu međunarodnog prava ili kršenjem svojih obveza u sprječavanju ili kažnjavanju genocida".
Istodobno, Srbija jest proglašena krivom što nije spriječila genocid u Srebrenici, niti kaznila njegove počinitelje.
Što se tiće, nespretne konstatacije Puhovskog kako je ICJ pokolj u Srebrenici ocijenio gotovo nekim "općinskim genocidom", treba uzeti u obzir i kako je, što potvrđuje i Goran Mikuličić, odvjetnik specijaliziran za haška pitanja, genocid teško dokazati, budući da nije dovoljno dokazati djelo, već i genocidnu namjeru.
– U slučaju Srebrenice namjera se mogla dokazati iz posljedice. Sigurno Milošević nije ostavio nikakav pisani trag o naredbi Mladiću, pripominje Mikuličić.
Uzme li se o obzir nužna ograničenost svakog suda da presudu izvede iz materijalnih dokaza, u korist Međunarodnog suda pravde treba kazati kako, ma što god mi ili oni znali o tome tko je i s kakvim namjerama poveo rat u Hrvatskoj ili BiH, takvo znanje bez pisanih tragova nije, niti može biti, dokaz u sudskom postupku. Stoga je presuda Međunarodnog suda pravde, pogleda li se iz racionalnog kuta, najbliža moguća pravednoj.
Koliko god zapadno od Srbije govorili o tome da je Srbiji oprošteno, na Istoku su svjesni kako je Srbija, upravo suprotno, proglašena itekako krivom. Tadić je svjestan kako će morati postupiti prema pravorijeku, a to znači pronaći i kazniti počinitelje. U Srbiji ozbiljno razmatraju i donošenje Deklaracije kojom bi se današnja država odrekla zločina Miloševićeve garniture.
Deklaracija je mala utjeha tisućama koji ostaju za poginulim Srebreničanima, no apsolutna pravda je, u bilo kojem sustavu i pred bilo kojim sudom, moguća koliko i uskrsnuće stradalih.
Radi onih koji bi svoje uvjerenje temeljiti na rezignaciji Puhovskog, valja ponoviti razliku u nadležnostima Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine. Ne samo da posljednji pravorijek Međunarodnog suda pravde ne čini izlišnim procese pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, već, upravo suprotno, određuje kontekst optužnicama pred ovim posljednjim, jer ako je pokolj u Srebrenici sudski ocijenjen genocidom, ova se konstatacija ne može ublažiti u pojedinačnim optužnicama za Srebrenicu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine.
Ukoliko bi (u nekom utopističkom Balkanu) sve države čije državljanstvo stoji na putovnicama haških optuženika s Haagom odlučile surađivati bez fige u džepu, morale bi se složiti kako je podjela ingerencija među sudovima zapravo – solomunska. S jedne strane izbjegnuto je presuđivanje jednoj međunarodno priznatoj državi kao genocidnoj, dok je s druge svakom pojedinom zločinu pridružen počinitelj imenom i prezimenom, čime se izbjegava skliski teren "državnog genocida" s kojeg je lako proklizati u nesretnu sintagmu "genocidnosti naroda".
Kada se u Hrvatskoj govori o tome, nije na odmet prisjetiti se koliko je gorčine izazvala optužnica generalima Gotovini, Markaču i Čermaku kada se navodila državna odgovornost za planiranje, izvršavanje, nesprječavanje i nekažnjavanje ubojstava nakon Oluje. (Usput budi rečeno, obrambeni i agresivni rat ne tretiraju se različito kad su u pitanju ratni zločini, već samo u slučaju odgovornosti za ratnu štetu.)
Da je presuda Međunarodnog suda pravde potvrdila kako je paravojnim jedinicama bosanskih Srba upravljao Beograd, kakve bi bile šanse da jednom ustvrdi i da je Hrvatskim vijećem obrane (HVO) upravljao Zagreb?
