Boris Labar, doktor i profesor, još prošlog je mjeseca vodio Zavod za hematologiju u Kliničkoj bolnici Rebro . Danas radi u privatnom sektoru. Angažiran je u Centru za ekspertnu medicinu, s još nekim zvučnim liječničkim imenima. Zbog njihovih zlatnih godina javno ih zdravstvo smatra prestarim da karijeru nastave tamo gdje su je kovali, u bolnicama, na dosadašnjim radnim mjestima, a njihove ih profesionalne sposobnosti i žive ambicije čime premladim za mirovinu. Paradoksalno je da Hrvatska vapi za doktorima i istodobno se odriče svojih najsposobnijih kadrova. Labar je jedan od najcitiranijih hrvatskih liječnika, veliki autoritet ne samo na domaćem terenu. Razgovor, na žalost, započinjemo a čime drugim nego recentnim uhićenjem profesora i studenata na njegovom, Medicinskom fakultetu, osumnjičenih da su trgovali ispitima iz anatomije. Što on zna o korupciji u zdravstvu?
– Ako se potvrde sumnje o kupovanju ispita na Medicinskom fakultetu , onda je riječ o kriminalu s izrazito etičkom dimenzijom, što događaju daje dodatnu težinu. Nezamislivo mi je na taj način krasti znanje. Kao što je nevjerojatno da nastavnik prodaje ispit, premda mu mora biti jasno da takva vrsta korupcije može imati nesagledive posljedice. Jer studenti koje ne nauče anatomiju apsolutno su nekompetentni za rad u liječničkoj struci. Takvo ponašanje strašno ruši dignitet visokoškolskog obrazovnog sustava.
Sumnjivi tečajevi
Razgovarao sam ovih dana s mnogim nastavnicima Medicinskog fakulteta i vidim da kod njih prevladava osjećaj nelagode i malodušja. Kao da svi nose teret odgovornosti za ono što se dogodilo. Ali ne treba generalizirati. Kriminal svugdje ima svoje ime i prezime. Većina nastavnika na medicini pošteno radi svoj posao. Očekujem da vodstvo fakulteta prepozna trenutak te sankcionira počinitelje kriminala, ali isto tako da intenzivira sve one aktivnosti koje bi ubuduće mogle onemogućiti bilo kakvo nečasno ponašanje.
Bili ste dekan Medicinskog fakulteta od 2000. do 2004. godine. Kakva su vaša iskustva? Koliko se sjećam, i u to su vrijeme bile otvorene neke korupcijske afere?
– Da, i u moje vrijeme je bilo sumnji oko prijema na fakultet, prodaje ispita, plagijata te zloupotrebe stručnog usavršavanja. Polaznicima takozvanih poslijediplomskih tečajeva od dva, tri dana fakultet je izdavao potvrdnice o stjecanju određenih medicinskih vještina, premda se znalo da je za svladavanje tih znanja potrebno višemjesečno educiranje. Takvo se instant-usavršavanje debelo naplaćivalo, od čega su najviše koristi imali njegovi voditelji. Moje je iskustvo da kriminal na fakultetu teško možete dokazati, jer ne raspolažete potrebnim alatima. Kao dekan zbog sumnje na korupciju bio sam suspendirao nekolicinu kolega, ali je akcija propala jer su se ljudi koji su mi dali argumente za pokretanje postupka naknadno povukli.
Teško do dokaza
U takvim situacijama ispadnete budala, kao da lovite vještice, a ne kriminal. Aferoidne situacije ni jedan dekan na Medicinskom fakultetu nije uspio do kraja razriješiti.
Ali vi ste uspjeli kad je riječ o plagijatima u medicini?
-Da, to smo uspjeli. Ali znate zašto? Jer je jednostavno usporediti dva teksta i vidjeti kako stvari stoje.
Znači li to da je borba protiv korupcije na fakultetima nemoguća? Da se gotovo ništa ne može učiniti?
– Naravno da ne znači. Može se napraviti jako puno. Inzistirao bih na tome da svaka dokazana nečasna radnja za posljedicu ima trenutačni gubitak radnog mjesta. Jer mislim da ljudi koji ne poštuju temeljne etičke norme ne mogu i ne smiju biti nastavnici, bez obzira na profesionalne sposobnosti. Jednako mi se važnim čini stvaranje uvjeta koji će suziti prostor bilo kakvim zloupotrebama. Zato sam kao dekan odmah ukinuo mogućnost onih brzopoteznih tečajeva, pa je Medicinski fakultet posebnim pravilnikom regulirao stručno usavršavanje. Više se ne može u tri dana steći diploma o savladavanju dijagnostičkih ili terapijskih metoda koje se, realno, moraju učiti tri do šest mjeseci. Ili, možete, na primjer, u razna povjerenstva postaviti ljude za koje ste sigurni da neće varati.
Siguran u svoje ljude
Iz osobnog iskustva znam da s takvim autonomnim osobama ponekad nije lako raditi. Kolega kojega sam svojedobno predložio za predsjednika povjerenstva za prijem na fakultet bio je tvrd, u kontaktu često vrlo neadekvatan, ali siguran sam da u njegovo vrijeme nije bilo upisa na medicinu preko veze.
Sudjelovali ste u prošlogodišnjoj pobuni najuglednijih hrvatskih liječnika protiv tajkunizacije hrvatskog zdravstva. U pismu predsjedniku Josipoviću i tadašnjoj premijerki Kosor upozorili ste na legaliziranu korupciju u sustavu, na prelijevanje stotina milijuna kuna u privatne džepove. Državnim se novcem obilato financiraju privatne zdravstvene ustanove, dok se javno zdravstvo osiromašuje, tvrdili ste. Aktualna je vlast riješila najurgentniji problem te vrste: ukinula je nevjerojatno financijsko protežiranje Medikola. Jeste li zadovoljni?
– To je svakako višeslojan problem. Ne mislim da je privatno zdravstvo krivo za brojne probleme i osiromašenje javnog zdravstva. Dapače, konkurencija je dobra i zdrava. Dobro je kad bolesnik može na sličan način, što se financiranja tiče, koristiti i javno i privatno zdravstvo. Ali smeta mi monopol u zdravstvenom sustavu, pogotovo monopol u privatnom sektoru. Ministar zdravstva načelno je podržao naš stav, ali nije pokušao prepoznati zašto su se neke unosne i diferentne tehnike nalazile samo u privatnim rukama.
Situacija se sada promijenila, ali ostaje enigma tko je od ljudi koji su vodili zdravstvo donio odluku o privatnom monopoliziranju jednog vrlo važnog segmenta dijagnostike. Tko je i zašto odlučio da se financiraju PET/CT uređaji u Medikolu, a ne u jednoj od vodećih hrvatskih kliničkih ustanova. Problematiziranje takve prakse ne treba smatrati udarom na medicinsko osoblje u privatnim klinikama. U spomenutom slučaju radi se o vrhunskim stručnjacima. Nije problem u njima, nego u onima koji su donosili odluke o zdravstvenoj politici.
– Bez jasne strategije zdravstvenog sustava, koja bi morala definirati temelje razvoja i funkcioniranja u sljedećih dvadesetak godina, nema izlaza iz sadašnjeg stanja. Ali, mi strategiju nemamo. Možemo se varati i jedni drugima mazati oči, ali strategije nema. Evo primjera. Temelj zdravstvenog sustava obiteljska je medicina, liječnik opće prakse, što smo nekada imali fantastično riješeno unutar domova zdravlja, kako ih je postavio naš veliki Andrija Štampar, autoritet na svjetskoj razini.
