Autor potpunoma oslonjen na istraživačko-dokumentarističku komponentu knjige, pomno zabilježenu u dodatku na čak tridesetak stranica, iznosi veoma detaljno sve važne, provjerene činjenice na kojima gradi nimalo hagiografsku storiju o Bowieju. Počevši od diskografije leksikografijske preciznost, a što uključuje i stručne komentare, nastavlja tako i u zabilješkama i izvorima i to za svako poglavlje posebice, a onda dodaje i zahvale koje su mnogo više od puke autorske kurtoazije.
A da nije tako, da se pisac Trynka nije bezrezervno posvetio ideji da prikupi, ali i provjeri sve dostupne podatke o životu i djelu, malo je reći kreativno kontroverzne i karakterno kontradiktorne planetarne megazvijezde, veoma široka strata njegove publike nikada si ne bi rasvijetlila zagonetku kako Bowieju uspijeva biti uvijek iznova svjež, kako doseže vrhunce stvaralaštva nakon ozbiljnijih padova, kreativnih promašaja te kako je i zašto tako snažno utjecao na sve oko sebe.
Je li, kako se spominjalo, prema najbližim suradnicima bio podmukli vampir koji je isisavao iz njih najbolje ideje ili je bio genijalni inspirator koji je iz njih znao izvlačiti najbolje, nerijetko i ono što nisu ni znali da imaju u sebi.
Pisac Trynka počinje veliku sagu o tome kako se kalio mag rocka, velmoža mainstreama i prva ikona svjetske pop-kulture. Počinje Davidovim rođenjem godine 1947. (8. siječnja) i to literarnim mapiranjem, historiografijom i topografijom pa kaže: krajem 1947. cijela je Britanija bila turobna.
Drugi svjetski rat osnažio je američki kapitalizam, ali Britanija je ostala umorna, razrušena i na rubu bankrota. Nije bilo uličnih svjetala ni ugljena, zalihe plina bile su skromne, a za kupnju platna, goriva i ekonomičnih odijela i dalje su bile potrebne markice (točkice, kako bi se reklo u ovom dijelu svijeta).
Jaja i kržljavi komadići argentinske govedine bili su dostupni tek s vremena na vrijeme. Nije, dakle, naš autor, sudeći već po ovim početnim literarnim ekstrapolacijama, pisac bez izrazita talenta da umješno smjesti temu, odnosno junaka, koji zna biti i antijunak, u vrijeme i prostor.
Tako, kada počinje prva očaranost rockom, pamti Bowijev prijatelj iz rane mladosti George Undervood da se 1955. David domogao hrpe singlica s kojih su se čuli Fats Domino, Chuck Berry i slični, a među njima se našla i zlatna žila imenom Little Richard koji je izvodio tada prvu himnu svjetskoga rocka naslovljenu Tutti Frutti.
I već tada se Bowie jednom za uvijek otvorio za utjecaje koji su ga su ga učinili najpoznatijim eklektikom u svjetskoj rock glazbi. Rečeni Little Richard bio mu je tako samo prvi totalni uzor u svemu. Nije ga imitirao jer to je bilo preteško za dotadašnje njegovo izvođačko iskustvo, ali upijao je na svaku poru stil, interpretaciju, čak i način odijevanja koji će se kasnije kod njega razviti u trajno forsiranje njegovog opće androginog izgleda.
