Suđenje Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču počelo je 11. ožujka 2008. godine, a sudsko Vijeće u sastavu sudac Alphons Orie (predsjedavajući), sudac Uldis Kinis, sutkinja Elisabeth Gwaunza, donijelo je 15. travnja 2011. nepravomoćnu odluku po kojoj se Gotovinu osuđuje na 24 godine zatvora, a Mladena Markača na 18 godina zbog “progona, deportacija, ubojstava i nečovječnih djela, pljačku privatne i javne imovine, bezobzirno razaranje, ubojstvo i okrutno postupanje”.
Ivan Čermak je oslobođen svih optužbi. Tužiteljstvo se nije žalilo na presudu Vijeća. O Gotovininoj sudbini sada, pak, odlučuje pet sudaca, i to Theodor Meron (predsjedavajući), Mehmet Güney, Fausto Pocar, Patrick Robinson i Carmel Agius. Ako obrana ili tužiteljstvo ne budu zadovoljni odlukom žalbenog vijeća, može se, ali samo iznimno, odobriti suđenje pred novim vijećem, ali Sudu će se, kako bi se pokrenuo postupak, morati dobrano obrazložiti mogući propusti na prethodnim suđenjima.
Theodor Meron (predsjedavajući Žalbenog vijeća) OD ZATOČENIKA LOGORA DO PREDSJEDNIKA HAAŠKOG SUDA
Aktualni je predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Rođen je 28. travnja 1930. u Kaliszu, u Poljskoj.
Opća skupština UN-a izabrala ga je za suca Međunarodnog suda u ožujku 2001. godine i raspoređen je u Žalbeno vijeće. Meron će tako, kao predsjednik Žalbenog vijeća, imati odlučujući utjecaj među pet sudaca u predmetu “Gotovina – Markač”. Za Merona kažu da je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području međunarodnoga humanitarnog prava, ljudskih prava i međunarodnog kaznenog prava.
Inače je veliki ljubitelj Shakespearea pa, osim članaka o pravu, piše i knjige o ratovanju, viteštvu, herojima i propalicama u Shakespeareovim dramama. Bio je član komisije koja je i formirala Međunarodni kazneni sud. Dodijeljen mu je i Orden časti Republike Francuske. Inače, Meronove postupke je kritizirala bivša glasnogovornica Haaškog tužiteljstva Florence Hartmann, koju je zatim Haaški sud progonio i izrekao joj novčanu kaznu od 7000 eura zbog kršenja povjerljivih informacija.
Meron je najprije živio u Poljskoj, izbjegao je u Izrael, a 1978. godine se trajno preselio u SAD. Taj sudac je, kažu njegovi suradnici, jako osjetljiv na žrtve, jer je i sam, kao Židov, bio progonjen, a u najosjetljivijim tinejdžerskim godinama je čak četiri godine bio zatočen u radnom nacističkom logoru. No, bio je uporan, školovao se i na kraju postao – predsjednik MKSJ-a. Radio je i za američku državnu administraciju u vrijeme Clintona. “Dirljivo je da netko s takvim teškim životom može postati sucem, pa i predsjednikom ovog suda”, rekao je za New York Times svojedobno Meron.
– Moja iskustva s njim iznimno su pozitivna, on je bio dovoljno hrabar i stručan da sruši presudu Tihomiru Blaškiću. Dosudio je točno onoliku kaznu koliko je Blaškić bio u pritvoru, samo da se ne osramote do kraja. Sudac je koji postavlja prava pitanja, koncentrira se na bitno, a to je pokazao, koliko vidim u medijskim izvještajima, i u slučaju Gotovine i Markača. On je prije svega profesionalac, ne može se govoriti o tome kome je sklon. Sklon je poštenoj odluci jer se njegov stav neće odraziti samo na optuženike, nego i na pravnu povijest, a oni žele da budu upamćeni kao suci koji su stručno i pošteno presudili – rekao je svojedobno Anto Nobilo za “Slobodnu”.
Sudac Patrick Lipton Robinson ‘MILOSTIVI’ SUDAC S JAMAJKE
Taj sudac je također bio predsjednik MKSJ-a, i to od 2008. do 2011. godine. Rođen je 1944. na Jamajci. Opća skupština UN-a izabrala ga je prvi put za suca Međunarodnog suda 16. listopada 1998., a predsjedavao je i pojedinim žalbenim vijećima. Sudac Robinson bio je član Raspravnog vijeća u kojem je predsjedao u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Sudac Robinson ima višegodišnje iskustvo kao savjetnik i suradnik UN-a.
Magisterij je stekao iz međunarodnog prava na King’s College, Sveučilišta u Londonu, iz područja prava mora, prava zraka, međunarodnih sporazuma i oružanog sukoba. Također ima certifikat Haaške akademije za međunarodno pravo. Liptonu se zamjera što je odobrio da bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić, nakon dvije trećine odslužene kazne, bude puštena na prijevremenu slobodu. Mislio je da se pokajala, ali čim je oslobođena, Plavšićka je, poznato je, nastavila sa starom retorikom.
No, ako netko misli da je Lipton sklon ovoj ili onoj strani, vara se jer je taj sudac odobrio prijevremeno puštanje na slobodu bivšeg zapovjednika u vojnoj policiji HVO-a Vladimira Šantića, osuđenog na 18 godina zatvora zbog sudjelovanja u pokolju u Ahmićima, jer se “dobro ponašao u zatvoru u Španjolskoj”. Podsjetimo, Šantić je priznao krivnju za zločine u Ahmićima te je svojim svjedočenjem ponudio izravne dokaze da je HVO isplanirao napad na Ahmiće.
Sudac Carmel Agius SUDIO HARTMANN, BOBETKU POSLAO OPTUŽNICU
Taj je Maltežanin prvi put za suca Haaškog suda izabran 2001. godine, a za potpredsjednika suda 2011. godine. Rođen je 1945. na Malti, a trenutno obnaša dužnost suca u žalbenim vijećima sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. U proteklih deset godina bio je predsjedavajući u pretresnim vijećima, a predsjedao je u suđenjima Brđaninu, Oriću…
Prije nego što je došao u Haag imao je i sudačku karijeru na Malti gdje je bio ustavni sudac i sudac vrhovnog suda. Inače, bio je predsjedavajući vijeća koje je sudilo bivšoj glasnogovornici tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda u Haagu Florence Hartmann za nepoštovanje suda jer je objavila tajne podatke, a proglašena je krivom zbog objave tajnih podataka koji su dokazivali upletenost srbijanske vlade u ratne sukobe u BiH, pogotovo u genocid u Srebrenici.
Također, Agius je dobro poznat jer je naložio hrvatskoj strani da optuženom generalu pok. Janku Bobetku uruči optužnicu, ali je od uhićenja odustao jer je povjerovao dokumentaciji hrvatskih liječnika o teškom stanju hrvatskoga generala.
Sudac Fausto Pocar VODIO PROCESE OD JUGOSLAVIJE DO RUANDE
Sudac Fausto Pocar bio je predsjednik i potpredsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, a na sudu je od 1. veljače 2000. godine. Rođen je 1939. u Milanu, u Italiji. Profesor je međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Milanu. Autor je brojnih članaka i knjiga o međunarodnom pravu, uključujući ljudska prava i humanitarno pravo. Predavao je na Haaškoj akademiji za međunarodno pravo.
Dugo surađuje s UN-om na području ljudskih prava i žrtava rata, a imenovan je posebnim predstavnikom visokog povjerenika UN-a za ljudska prava tijekom sukoba u Čečeniji 1995.-1996. godine. Zapamćen je kao član vijeća koje je vodilo predmet silovanja u Foči, a što je kasnije ocijenjeno kao vrlo značajno za pravo jer su događaji u Foči 1992. godine, kao i proces pred sudom, otvorili prostor da se seksualni delikti kazne kao ratni zločin.
Sudac je i Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (MKSR). U žalbenim postupcima, sudjelovao je u donošenju pravomoćnih presuda u nekoliko predmeta pred MKSJ-om i MKSR-om, vođenih kako u Den Haagu, tako i u Arushi u Tanzaniji.
Sudac Mehmet Güney VRHUNSKI DIPLOMAT
Taj Turčin postao je sudac Međunarodnog suda 11. srpnja 2001. godine. Rođen je u svibnju 1936. u Siirtu. Završio je pravo na Sveučilištu u Ankari, a stekao je i diplomu Instituta za javnu upravu za Tursku i Bliski istok, kao i diplomu (prava i ekonomskih znanosti) Europskog sveučilišnog centra u Nancyju, u Francuskoj. Za Güneya kažu da je vrhunski diplomat, koji je bio veleposlanik Turske na Kubi, Singapuru, Indoneziji.
Osim što je sudac na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, imenovan je za suca i na Međunarodnom sudu za Ruandu, te je sudac na Europskom sudu za nuklearnu energiju u Parizu. Predvodio je tursku delegaciju na Konferenciji ovlaštenih diplomatskih predstavnika Ujedinjenih naroda u vezi s uspostavom Međunarodnog kaznenog suda.
