Znate one scene iz filmova o okrutnom srednjem vijeku, kad oklopljeni poreznici nothinghamskog šerifa, na primjer, upadaju u kmetovske potleušice od pruća, blata i slame, pa grabe odreda ne pitajući jel ovca, jel guska, jel šunka, jel bedro domaćice…
Iz današnje neoliberalne perspektive takva se vrsta poreznoga zuluma sve češće doima boljom prošlošću i puno šarmantnijom varijantom od aktualne. Imao je, znate već, čovjek na raspolaganju barem neka alternativna rješenja spram takve porezne politike. Doktrinarno su ih bili savršeno, pa i prilično masovno, razradili eksperti poput Robina od Loxleyja, Williama Wallacea, Matije Gupca ili Matije Ivanića.
Odmetništvo i hajdučija nisu jamčili baš odveć dug život, ali je barem – za razliku od današnjeg u Hrvatskoj – bio duševno zdrav, pogotovo u trenucima kad bi vlastelinskom plaćeniku srpom rasparali nezasitnu mješinu. Na kraju krajeva, kad bi vam proždrljivi feudalac pokrao sve ovce i kokoši, unovačio sve sinove za rat, silovao sve kćeri i zapalio čitavo selo, ne bi vam još razrezao i porez na spaljenu nekretninu po stopi od dva posto godišnje, jer je niste uspjeli iznajmiti i jer u istoj, sram vas bilo, još ni ne živite.
Šerif od Nothinghama se u nekim aspektima svoje karijere katkad baš doima duševnim čovjekom, barem u odnosu na Slavka Linića.
Slavkov model oporezivanja nekretnina u svakom slučaju garantira stabilnija primanja državnoj administraciji, no i kratkoročnu smrt ostatka ostataka srednje klase te građevinske i svake druge industrije, a dugoročni procvat odmetništva, ilegale, kamuflaže i hajdučije. Krasan tekst baš o idejnome konceptu građanskoga spasa koji nadahnjuju Slavkove i Zokijeve porezne ideje u zadnjemu Globusu potpisuje nadahnuta kolegica, ujedno i porezna ekspertica, Natalija Zaprdica-Ćozo.
Ona s pravom apelira na građanski otpor kroz oponašanje legitimnoga kapitalističkoga modela za eskivažu svih vrsta dugovanja – promjenu pravnog titulara djelatnosti. Riječju: svaki građanin trebao bi objaviti u Narodnim novinama kako svoju privatnu djelatnost čovjeka s imena tog i tog prebacuje na drugo ime. Primi li se ideja kolegice Zaprdice-Ćozo u hrvatskoj pravnoj praksi, poreznim stručnjacima želimo puno kvalitetne soli da, usprkos nezastarijevanju poreznoga duga, zaspu dugački hrvatski rep.
Nijanse za farbanje
Do pojave Slavka Linića i aktualne udruge političkih autista koju kolokvijalno nazivamo hrvatskom Vladom, prosječan Hrvat se, znamo, prema vlastitim obvezama uglavnom ponašao krajnje krotko i poslušno, svikao na višegodišnji financijski zulum poput magarca na batine. Opsjednut nezajažljivom i krajnje dekadentnom željom za vlastitim krovom nad glavom, zadnjih se desetljeća bio nekako srodio s konceptom po kojemu jedan stan kupuje sebi, a kroz kamate još barem jedan karitativnoj organizaciji koju od milja nazivamo bankom.
U želji da olakša život onima koji su ga izabrali u udobnu Vladinu fotelju, Slavko Linić je tradicionalnoj socijaldemokratskoj bazi pod kreditom uvalio skromnu obvezu kupnje još jednog stana, svojoj voljenoj i vazda skromnoj državi.
Sve olakšice, odustajanja od najradikalnijih stopa i svijetle nijanse kojima se trenutno farba ovaj porez imaju krajnje privremeni karakter: kad državi iznova usfali kuna, a na to po svim parametrima neće trebati dugo čekati, sva ukrasna kartušina će otići u nepovrat, a porezni jaram će se stegnuti do Adamove jabučice.
Naravno da je priča o antibankarskim i antitajkunskim nagnućima ovoga poreza još jedna prijesna laž: da je istinski imala takvih namjera, ova država davno bi im bila srušila barem deviznu klauzulu u kreditnome poslovanju.
Građanin koji je imao sreću da još uvijek nije dobio otkaz i da ga ovrhe nisu rasteretile silnih kreditnih i poreznih briga, ima tako pred sobom krajnje izvjesnu kalvariju protiv koje ne može učiniti apsolutno ništa.
Na svoju nesreću, živi u državi koja ga svim svojim raspoloživim snagama uvjerava kako nije dobro raditi ništa legalno, niti raspolagati ikakvom nepokretnom imovinom. Život u takvoj zemlji sve više postaje nalik na disanje u stanu u kojemu iz dana u dan sve više ponestaje zraka, ali nitko ne otvara ni prozore ni ventilacijske otvore, nego najjači sve više kisika grabe isključivo sebi.
Dilema koju takva situacija otvara je isključivo pitanje: hoćemo li svi krepati ili ćemo se prije kolektivne smrti ipak dospjeti još i poklati? Srednjovjekovni kmetovi imali su na raspolaganju barem taj predsmrtni užitak.
