U znaku šokantne vijesti koja je ovaj mjesec potresla čitavu Hrvatsku, brutalno silovanje i ozljeđivanje mlade studentice u Splitu, od strane njezinog kolege, obilježen je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ovaj slučaj samo je još jedan podsjetnik na zastrašujuću statistiku po kojoj je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavljana po jedna žena, a istraživanja pokazuju kako žene trpe nasilje i od 10 do 15 godina prije negoli što konačno odluče potražiti pomoć.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenoga. Datum su 1999. godine prihvatili Ujedinjeni narodi kada je službeno potvrđen kao “Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama”. Naime, na taj dan 1960. godine diktator Dominikanske Republike Rafael Trujillo brutalno je dao ubiti sestre Mirabal: Patriu, Minervu i Mariu Teresu. Aktivistice protiv nasilja u obitelji ovaj dan obilježavaju od 1981. godine, a osim ovog međunarodnog dana u Hrvatskoj imamo i Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna, koji se obilježava u sjećanje na žrtve nasilja nakon brakorazvodne sudske parnice. Na općinskom sudu u Zagrebu, 22. rujna 1999. održana je sudska parnica gdje je Mate Oraškić ubio svoju suprugu Gordanu, odvjetnicu i sutkinju. Oraškić je osuđen na 40 godina zatvora.
Najčešće tjelesno nasilje
Iz podataka PU zadarske za šest mjeseci 2011. godine i šest mjeseci 2012. godine za Zadarsku županiju koji se odnose na nasilje u obitelji jasno je da su u većini slučajeva žrtve upravo žene, dok je počinitelj uglavnom partner ili bivši partner. Najčešći oblik nasilja je tjelesno nasilje, pa psihičko te u četiri slučaja ekonomsko nasilje.
Najveći broj počinitelja, ali i žrtava su u srednjoj dobi, odnosno od 31. do 50. godine života, nakon toga osobe od 51. do 65. godine, nakon njih osobe u dobi od 18. godine pa do 30. godine života.
U odnosu na urbano i ruralno stanovništvo, s obzirom na broj stanovnika ne uočava se razlika u broju prekršaja, odnosno kaznenih djela. Veći dio prijavljenih slučajeva u obitelji odnosi se na obitelji iz nižih društvenih slojeva (65%), što ne znači da se nasilje ne događa i u bogatijim društvenim slojevima, gdje je zasigurno “tamna” brojka veća, procjenjuju iz PU zadarske.
Prvi korak koji žena može poduzeti i koji mora poduzeti kako bi prekinula krug nasilja je progovoriti o njemu, bilo da se obrati nekoj od institucija, kao što su policija ili centar za socijalnu skrb, bilo nekoj od brojnih udruga. Jedno od takvih mjesta gdje žena može potražiti pomoć je i Obiteljski centar Zadarske županije koji deluje na adresi Velebitska 6 te besplatno nudi savjetovanje i podršku dok su diskrecija, anonimnost i povjerenje zajamčeni. U Zadru, među ostalima, djeluje i Mala kuća koja osim savjetovanja nudi i sigurno sklonište za žrtve.
Zašto žrtva ostaje?
Čitajući dnevni tisak, internetske portale ili prateći vijesti svjedoci smo sve većeg broja slučajeva nasilja nad ženama, naime u bračnom nasilju žrtve su u 90% slučajeva žene, a 45% žena ubili su bračni partneri. No nasilje nije poprimilo epidemijske razmjere, ističu iz Obiteljskog centra, već se promijenila percepcija društva prema nasilju. Baš zato bitno je da žena slučaj prijavi i obrati se nekome za pomoć kako bi institucije mogle reagirati, a upravo prijava je najteži korak žrtvama, ne samo zbog složenosti odnosa između žrtve i zlostavljača već i zbog nepovjerenja u institucije.
– Na žalost, postoji dosta slučajeva kada žene i pokušavaju pobjeći, ali se zbog propusta institucija nasilje ponavlja, pa se onda događa da su žene u većoj opasnosti nakon što su zlostavljača prijavile. Još uvijek postoji veliki broj stereotipa vezanih uz nasilje, pitanjima tko je žrtva, a tko nasilnik i sl. I među nama stručnjacima nekada vladaju predrasude te nam svima treba kontinuirana dodatna edukacija kako bismo bolje razumjeli žrtve i pomogli im na primjeren način. Na način da imaju povjerenja u nas, da nam vjeruju da im mi možemo pomoći, kažu iz Obiteljskog centra. U tom smjeru pravodobne pomoći važno je i što je donesen Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, koji propisuje obveze nadležnih tijela: policije, zdravstvenih ustanova, centra za socijalnu skrb, odgojno-obrazovnih ustanova i pravosudnih tijela koja sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja nad ženama.
U mnogo slučajeva žena, unatoč nasilju, pa čak i kada se manifestira u najtežim i za život opasnim situacijama, odlučuje ostati u bračnoj zajednici s nasilnikom. Lako je suditi, no odnos žrtve i nasilnika često je toliko kompliciran, kao i situacija žrtve da se bijeg čini kao najgora opcija. Ponekad se radi o prethodnom nasilju u obitelji u kojoj su otac i majka imali sličnu situaciju, ekonomskoj ovisnosti žrtve o nasilniku, čuvanju obitelji kada su djeca u pitanju, a ponekad je jednostavno sramota razvesti se u određenoj društvenoj zajednici. Stručnjaci ističu i kako se razvija određena vrsta patološke povezanosti žrtve s nasilnikom, jer s jedne strane nasilnik preuzima kontrolu nad žrtvom dok žrtva razvija osjećaj ovisnosti o nasilniku, a istovremeno gubi osjećaj kontrole nad vlastitim životom. S druge strane, nasilnik je žrtvi važan pa postoji strah da će traženjem pomoći nanijeti štetu partneru i ugroziti odnos.
U Zadru pomoć potražilo 40 žena
Pozitivne vijesti za našu županiju stižu iz Obiteljskog centra koji, već duže vrijeme, radi na projektima prevencije svih oblika nasilja kao i senzibiliziranja javnosti da prepozna i prijavi nasilje. Kažu kako se uočava trend porasta broja žena koje su spremnije prekinuti nasilje.
– Ohrabruje podatak da se sve veći broj žena javlja i traži savjet. Smatramo da je to rezultat zajedničkog rada svih nadležnih ustanova, ali i senzibilizirane javnosti zahvaljujući medijima. Tijekom 2012. godine zbog nasilja nad ženama u Obiteljski centar javilo se 40-ak žena, kažu.
Upravo stoga poseban naglasak ove ustanove daje se na prevenciju nasilja u dječjim vrtićima, odgojno-obrazovnim ustanovama, ali i suradnju s drugim institucijama.
– Rad na prevenciji, senzibilizacija putem medija te rad na prijavi i procesuiranju nasilnika u što kraćem roku je ono na čemu treba ustrajati, naglašavaju u Centru.
Svijest o nasilju nad ženama u posljednjim je desetljećima podignuta na višu razinu, no još je čest slučaj na našim prostorima da društvo smatra kako je žrtva, ukoliko ostaje s nasilnikom, zaslužila nasilje. Iako svatko vjeruje da sam nikada ne bi trpio takvo nasilje i ponašanje nemoguće je u potpunosti shvatiti nešto što nismo proživjeli i suditi drugima bez da smo se našli u njihovoj koži. Upravo zato iz Obiteljskog centra kažu da, u slučaju prepoznavanja žrtve obiteljskog nasilja, najbolje što svaki pojedinac može napraviti je iskazati zabrinutost, razumijevanje, pomoć i podršku, saslušati žrtvu i ponuditi pomoć, poštovati njezine odluke, ohrabriti žrtvu da se obrati stručnjacima i institucijama koje joj mogu pomoći te ama baš nikada ne osuđivati žrtvu nasilja.
– Za nasilje koje je posvuda oko nas, doslovno svatko od nas mora preuzeti odgovornosti. Nasilje nije privatna stvar niti problem obitelji, već širi društveni problem te je svima obveza reagirati i prijaviti nasilje, zaključuju.
