Nekad nisu znali što je korica kruha, živjeli su po ulicama, domovima za nezbrinutu djecu. Mnoge od njih sudbina je otjerala u zatvor, neki su trpjeli zlostavljanja i obiteljsko nasilje, krali po trgovinama, spavali po parkovima i prosili. Sudbine beskućnika su različite, ali uglavnom nas svaki puta iznova dirnu.
Za mnoge od njih kriza i neimaština ne traju tek posljednjih nekoliko godina, već gotovo cijeli život. U predblagdansko vrijeme bili su u domu Crvenog križa u Kosnici gdje su bili voljni s javnosti podijeliti svoje životne priče i razmišljanja o zajedništvu, Božiću, prijateljima i životu.
Troje različitih ljudi- tri različite priče. Renata je frizerka je iz Zagreba. U Kosnici živi četiri mjeseca, radi, kaže potiho, “u fušu” i živi dan za danom.
“Ja sam se rodila u ovom gradu, završila sam školu koju volim, imala sreću da radim ono što volim. Moja priča nije tako crna, ali je meni bila crna. Imam dvoje djece, bila sam u braku 20 godina. Ramona ima 21 godinu, a Irena 19 godina koja je rekla da će doći da vidi gdje sam ja to”, rekla je Renata. Ona životni prostor dijeli s još 200-injak korisnika koliko ih u ove hladne dane potraži topli obrok i krevet u domu u Kosnici. Iako dolaze iz različitih sredina, svatko sa svojom pričom, ovdje su svi jedna obitelj i sve rade zajedno. “Pazimo jedni na druge”, kaže Renata.
“Nije lako, ali trudimo se da bude veselo. To što se ima, to se dijeli”, zahvalila je na slatkom daru Vesna. Ta profesorica francuskog i ruskog jezika te književnosti, sa životopisom na kojem bi joj pozavidjeli mnogi diplomati i stručnjaci, kaže: “Svakome se to može dogoditi, danas jesi sutra nisi”.
“Ponekad je veselo, ponekad je malo manje veselo, ponekad je napeto, ponekad je svakako”, pojašnjava Vesna.
Zna to najbolje Ivan koji je odrastao kao dijete bez roditelja. U svojih 30 godina puno je prošao: od ulice, droge, Jankomira pa i zatvora.
“Čovjek mora biti zahvalan. Kada legnem u ovaj krevet zahvalim Bogu. Posteljina se pere, sve dobiješ. Što još treba”, rekao je Ivan.
Neće im im nedostajati ničeg ni u ove božićne dane. Bor su okitili, na stolu ponovo imaju hrane, a navečer će ih dočekati nove plahte u toplim krevetima. No, Božić ne treba slaviti samo jedan dan u godini, kažu i poručuju da svaki dan treba živjeti kao da je Božić.
“Meni je svaki dan Božić. Božić će ljudi obilježiti, danas će biti sretni, a sutra ti neće reći ni ‘bok’. Treba ljudima reći da je svaki dan novi dan i novi lijepi dan”, poručio je Ivan.
