Kovači, urari, postolari, brusači, krojači, brijači, stolari – prije nekoliko desetljeća nisu bili samo majstori svoga zanata već i obrtnici u čijim radnjama se susretalo, razgovaralo, doznavalo novosti. Bila su to mjesta na kojima se često odvijao život jednog grada. Masovna proizvodnja i s njom stvoren potrošački mentalitet doveli su do izumiranja mnogih tradicijskih obrta koji su kroz stoljeća čuvali identitet naroda i svjedočili o uspješnosti i radišnosti njegovih ljudi.
U Zadru danas preživljavaju još malobrojni obrtnici, meštri koji se kvalitetom rada i ljubaznom riječi odupiru novim tehnologijama i nastoje da njihov obrt, poput mnogih, ne postane dio povijesti.
Bez ljubavi nema uspjeha
Jedan od njih je i Zvonko Matešić, vlasnik postolarskog obrta u Varoši kojega smo zatekli u radu, za čuvenom singericom koja je “prevalila” sedamdesetu.
– Ova radnja stara je šezdeset godina i otvorio ju je još moj otac 1950. godine. Od njega sam naslijedio obrt prije više od dvadeset godina i od tada ovaj posao radim s ljubavlju bez koje nema ni uspjeha, kaže Zvonko i potvrđuje da je vrijeme za obrtnike teško, ali da se nešto posla uvijek nađe.
– Ljudi donose cipele na popravak. I nove i stare, svakakve. Zahtjevi su različiti, od lijepljenja, farbanja, proširivanja. Neke cipele se kližu pa ih žele podstaviti, a ima i onih koji donose popraviti stariju i kvalitetnu obuću jer im je žao baciti. Imam i stalne mušterije, a ljeti ponekad navrate i turisti, odlijepi im se sandala ili šlapa, pa dođu po pomoć, priča Zvonko i kaže da nešto više popravlja ipak ženske cipele.
Osim obuće, ova postolarska radnja nudi i popravke patenata, remena, kožnih jakni i slično, a ono što je Zvonku najvažnije jest da mušterija njegovu radnju napusti zadovoljna.
S jednakom ljubavlju svome poslu pristupaju i krojačice, vlasnice Krojačkog obrta “Nit” Zagorka Bukač i Ljiljana Šatalić. Njihova radnja zapravo je krojački servis u kojem Zadrani mogu prepraviti bilo koji odjevni predmet.
Umjesto žalopojke o krizi, ove žene radije govore o svom poslu koji ih ispunjava i mušerijama s kojima, kažu, imaju samo ugodna i pozitivna iskustva.
Ne žele baciti staru odjeće
– Kriza je svima, kako drugima, tako i nama. Ali sretne smo što radimo i što su naše mušterije s našim radom zadovoljne. U ovih dvanaest godina, otkako zajedno imamo ovaj krojački servis, nismo primijetile neku posebnu razliku u količini posla. Dolaze nam i žene i muškarci, svatko sa svojim zahtjevom koji nastojimo ispuniti, govori Zagorka, a kolegica Ljiljana objašnjava da rade sve moguće prepravke na odjeći – od skraćivanja, porubljivanja, sužavanja, do najrazličitijih zahtjeva mušterija.
U njihove ruke dolazi i tek kupljena odjeća koju treba skratiti ili doraditi prema figuri kupca, ali i starija garderoba od koje se neki ne žele odvojiti.
– Ima onih koji su vezani za određeni komad odjeće, netko iz sentimentalnih razloga, netko iz praktičnih jer se stari odjevni predmet može modernizirati umjesto kupnje novoga, kaže Ljiljana i dodaje da je u krojačkom poslu, kao i u ostalim obrtima, važna kreativnost. Iako je lakše popraviti nešto na novoj odjeći, prekrajanje starog modela, koje je zahtjevnije, puno im je veći izazov, govore ove vrijedne krojačice kojima je najveće priznanje zadovoljstvo mušterije. Umjesto očekivanog odgovora kako su žene te koje pridaju više pažnje kako će odjeća nakon prepravka izgledati, Zagorka iznosi drukčija iskustva:
– Muškarci su zahtjevniji od žena. Paze na svaku sitnicu, kako im odjeća stoji i kako u njoj izgledaju. I mlađi i stariji žele da im odjeća koju smo prepravile dobro stoji, kaže Zagorka Bukač.
U urarskoj radnji zatječemo još jednog meštra, ovoga puta od satova. Dražen Šimić nas dočekuje s poraznom vijesti kako urarsku radnju na Poluotoku vlasnik zatvara.
– To vam sve govori. Od dvije radnje, jednu moramo zatvoriti. Uništavaju nas porezi, prirezi, država o nama obrtnicima ne vodi računa, ne prati nas ni u čemu. A posao kad ga ima treba obaviti ispod cijene, da se nekako preživi i opstane, kazuje Dražen. No, ni on ne kuka dugo o krizi već se prisjeća davnijih dana kad je u Zadru bilo puno urarskih radnji i kad se od ovog zanata moglo lijepo živjeti.
– Danas je Poluotok pretvoren u pizza cut zonu. Ipak, ima još ljudi koji trebaju urare.
