Zrinka Bubić iz Donjih Bogićevaca pokraj Nove Gradiške medijima je uputila otvoreno pismo u kojem se javno obraća ministru zdravlja Rajku Ostojiću.
Naime, 31-godišnja Zrinka boluje od karcinoma dojke, ali ne može ostvariti pravo na sanitetski prijevoz do Požege, zbog propisa HZZO-a o minimalnoj udaljenosti koja mora postojati od kuće do bolnice.
“Poštovani ministre Ostojiću,
obraćam Vam se sa željom da Vas upoznam s problemom koji muči mene, a vjerujem i druge teško oboljele ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji. Zovem se Zrinka Bubić, imam 31 godinu, živim u Donjim Bogićevcima, općina Dragalić kod Nove Gradiške. Živim s majkom, a otac mi je teško bolestan i trenutno se nalazi u jednom Domu za stare i nemoćne. Majka i ja živimo od 800 kuna socijalne pomoći, a skoro sam i dobila osobnu invalidninu koja iznosi 1250 kuna. Nažalost, to nisu dostatna sredstva za normalan život, a još teže je kad je bolest u pitanju. Prošle godine u rujnu mjesecu dijagnosticiran mi je zloćudni tumor. U roku od tjedan dana imala sam dvije operacije u Županijskoj općoj bolnici Požega, a nakon toga sam krenula na kemoterapiju u istu bolnicu. 20.3.2013. mi je bila zadnja kemoterapija, i sada me čekaju zračenja u Zagrebu.
Kilometraža se mjeri od table ulaza u selo do bolnice
Od samog početka liječenja moja doktorica opće prakse mi je rekla da nemam pravo na putne naloge iako je to najbliža bolnica koja ima stručan tim za takve bolesti. U novogradiškom HZZO također su mi rekli da nemam pravo na putne troškove jer se kilometraža mjeri od table ulaza u selo do bolnice i po njihovom ima 49 kilometra, a ja kad sam osobnim mjerenjem izmjerila kilometražu od moje kuće do bolnice iznosila je 51,5 kilometar. Na ovom području od posebne Državne skrbi već godinama ne prometuje nikakav javni prevoz, te sam bila prinuđena da se snalazim kako znam. Tražila sam nekog od najmjerodavnijih da mi objasni zašto ja kao teški onkološki pacijent nemam pravo bar na sanitetski prijevoz kada idem na kemoterapiju. Molila sam doktora iz HZZO-a Nova Gradiška da mi pomogne, a on mi je rekao “da se strpim dok se zakon ne promijeni”. Ostala sam zgrožena njegovom izjavom jer mogu se ja strpiti, ali moja bolest neće.
Kada sam bila psihofizički u mogućnosti da nastavim s traženjem odgovora zašto onkološki pacijenti nemaju prava da dostojanstveno vode borbu sa bolesti, borbu za život, pitala sam na raznim stranama i uvjek dobila negativan odgovor. Zahvaljujući medijima i ljudima koji su imali želju da se riješe moji problemi, dobila sam snage da se izborim dalje ne samo za svoja prava, nego i prava ostalih pacijenata. Tako sam nazvala i rukovoditeljicu Područne službe HZZO-a Slavonski Brod, ali ona nije bila u mogućnosti da mi se javi, iako sam ostavila poruku jer su rekli da se javim njima da vide kako mi mogu pomoći. Gospođa je proslijedila moj slučaj u Novu Gradišku gdje je napravljen zapisnik koji Vam šaljem u privitku. Nikada se nisam jadnije i tužnije osjećala kada sam čula bezbroj izjava i svega, čak mi je gospodin potvrdio da ima 50 kilometara od moje kuće do autobusnog kolodvora u Požegi i da se čak autobusni kolodvor pomjerio za 150 metara, tako da sad ima 50 km i 150 m. Meni je sve to zvučalo smiješno i imala sam osjećaj da me omalovažavaju kako kao čovjeka, tako i kao onkološkog pacijenta.
Svaki put govore drugačiju udaljenost
Moja doktorica također je kontaktirala HZZO i željela mi pomoći, ali i njoj su govorili svaki put drugačiju udaljenost, iako mi nitko nije točno pokazao koliko po njihovom ima kilometara od moje kuće do bolnice u Požegi. Gospodine ministre, s dubokim poštovanjem obraćam Vam se i nadam se da ćete ovo pročitati i sa svojim suradnicima pomoći mi da riješim ovaj problem u vezi putnih naloga. Također, da ćete isto tako nešto učiniti po pitanju zakona i pravilnika HZZO-a i pomoći nama onkološkim pacijentima, jer nas je nažalost svaki dan sve više. Nemamo pravo ni na pomoć oko tableta i preparata za jačanje imuniteta te smo prinuđeni da ih kupujemo, a nismo svi financijski u mogućnosti da ih si priuštimo, jer doza za jedan mjesec iznosi i do 3000 kuna. Vi sami znate kakve su posljedice kemoterapija i zračenja, tako da znate u kakvoj se poziciji mi nalazimo. Ne tražim ništa nemoguće, samo svoje i naše pravo ono što nam zakonski pripada da kao bolesnici možemo dostojanstveno živjeti koliko nam Bog da i da ne moramo stalno doživljavati zatvaranje vrata ispred nosa. Najlakše i najčešće što znaju reći da nemamo pravo i da se strpimo!
S Poštovanjem i unaprijed zahvaljujem na razumijevanju.
Zrinka Bubić”
