Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u srijedu je osudio šestoricu bivših čelnika Herceg-Bosne optuženih za zločine nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne 1993-94., na dugogodišnje zatvorske kazne te je utvrdio da je postojao udruženi zločinački pothvat na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Tadašnji predsjednik vlade HR Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je osuđen na 25 godina, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina, zapovjednici Glavnog stožera HVO-a generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković na 20 godina, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
U završnim riječima tužitelji su zatražili da ih se proglasi krivima te su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35, a za Pušića 25 godina zatvora, dok su obrane zatražile njihovo oslobađanje.
Krivci Tuđman, Bobetko i Šušak
Haaški sud (ICTY) zaključio je u srijedu da su šestorica bivših političkih i vojnih čelnika Hrvata u BiH, zajedno s političkim i vojnim vodstvom Hrvatske, bili članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP) čiji je krajnji cilj bila uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i njegovo pripojenje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda. Prema mišljenju većine sudaca, taj je entitet trebalo ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili bi on postao neovisna država unutar BiH, koja bi bila tijesno povezana s Hrvatskom.
Vodstvo Hrvatske zajednice Herceg Bosne, među njima Mate Boban i čelnici Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana ocijenili su da je za uspostavu hrvatskog entiteta neophodno promijeniti sastav stanovništva na tom teritoriju, zaključili su suci.
U ostvarivanju cilja UZP-a, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Čorić, Milivoj Petković, Bruno Stojić i Berislav Pušić postigli su međusobni dogovor. Iz činjeničkih i pravnih zaključaka proizlazi da su se tijela i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarenja ciljeva UZP-a, odlučililo je sudsko vijeće donoseći presudu u postupku “Prlić i drugi”. U obrazloženju presude se navodi kako su optuženi znali kako je ostvarivanje toga cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima u Ženevi i da to podrazumjeva preseljavanje muslimana izvan granica Herceg Bosne i početak etničkog čišćenja tih podučja kako bi ona postala u cijelosti ili većinski hrvatska.
Vojne kampanje
Provedba UZP-a počela je sredinom siječnja 1993. kada je HVO proveo vojne kampanje koje je pratilo iseljavanje muslimana i kada je organizirao iseljavanje Hrvata iz srednje Bosne u Herceg Bosnu, bilo dobrovoljno ili uz primjene sile.
Brojni zločini HVO-a nad muslimanima do travanja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja, što znači da ih u većini slučajeva nisu počinile neorganizirane skupine, nego su oni ishod plana koji su osmislili članovi UZP-a kako bi protjerali muslimane iz Herceg-Bosne, tvrde haški suci.
Članovi UZP-a osiguravali su kadrove i koordinaciju za operacije na terenu kako bi se počinili zločini i upostavili sustav za iseljavanje muslimana putem ubojstava, uništavanja imovine, deložacija, zlostavljanja, sustavnom uporabom zatočenika za radove na bojišnici i kao žive štitove, putem ubojstava i zlostavljanja zatočenika i njihovih obitelji nakon puštanja zatočenika na slobodu.
Prema zaključku sudaca, pripadnici HVO-a počinili su i zločine koja nisu obuhvaćena UZP-om, a radi se o krađama, silovanjima i seksualnim zlostavljanjima, ubojstvima u akcijama i tijekom zatočeništva, kao i rušenje džamija u Sovićima i Doljanima.
