Sudeći po istraživanju znanstvenika sa sveučilišta u Torontu, znanje koje nam je potrebno za bolje funkcioniranje u društvu možemo dobiti uranjanjem u svijet književnosti. Fikcija je, čini se, najbolji ‘protuotrov’ za crno-bijelo razmišljanje i rigidne stavove te pomaže u izbjegavanju ishitrenih procjena
Većina ljudi kojima dvosmislene situacije izazivaju neugodu sklonija je uklanjanju tjeskobe preuranjenim odlukama, rigidnim razmišljanjima i donošenjem loših zaključaka, zaključci su istraživanja, a kao jednostavan ‘lijek’ za takvo stanje nudi se čitanje fikcije.
Maja Đikić, Keith Oatley i Mihnea Moldoveanu, znanstveni trojac sa sveučilišta u Torontu došao je do rezultata da ljudi koji čitaju fikciju lakše se suočavaju s kaosom i neizvjesnošću, što im omogućuje sofisticiranije metode razmišljanja i povećanu kreativnost.
‘Izlaganje književnosti, može ponuditi ljudima put za otvorenije stanje uma’, objavili su istraživači u znanstvenom časopisu Creativity Research Journal.
Opisali su eksperiment u kojem je sudjelovalo stotinu studenata. Studenti su pročitali ili kratku priču ili esej. Među autorima priča bili su Wallace Stegner, Jean Stafford i Paul Bowles, a među autorima eseja bili su George Bernard Shaw i Stephen Jay Gould.
Nakon čitanja, ispitanici su ispunili anketu, koja je mjerila njihove emocionalne potrebe za sigurnošću i stabilnim funkcioniranjem. Svoje slaganje ili neslaganje izražavali su opisnim rečenicama poput: ‘Ne volim situacije koje su neizvjesne’ ili ‘Ne sviđaju mi se pitanja koja mogu biti odgovorena na puno različitih načina’.
Studenti koji su pročitali kratku priču imali su manju potrebu za redom i ugodnije su se osjećali u neizvjesnim situacijama. Taj efekt bio je posebno istaknut kod ispitanika koji su naveli da su redovni čitatelji beletristike.
‘Razmišljanje koje ljudi pokreću tijekom čitanja fikcije ne dovodi ih nužno do donošenja odluka. To smanjuje njihovu potrebu da dođu do konačnih zaključaka. Tijekom čitanja, stimuliraju se načini razmišljanja koji se inače osobno ne poklapaju s njihovim razmišljanjima. Čitatelj se može uvvući u ‘set razmišljanja’ i osjećaja lika poput Humbert Humberta iz romana ‘Lolita’ Vladimira Nabokova, bez obzira koliko ga osobno smatra odbojnim karakterom. Upravo to dvostruko djelovanje, razmišljanje kroz događaje bez brige za hitnošću ili stabilnim razvojem te poticanje načina razmišljanja vrlo različitog od njihovog uobičajenog ‘seta’, dovodi do ‘otvaranja uma i širenja perspektiva’.
