Je li i kako u hrvatskim uvjetima ostvariva rana intervencija u čijem središtu je djetetova obitelj za koju skrbi tim međusobno učinkovito povezanih stručnjaka?
Što nam poručuju istraživanja i praktična iskustva inozemnih i domaćih stručnjaka i znanstvenika? Na ova i niz drugih pitanja usmjerena su predavanja i rasprave u kojima će na Zadarskom sveučilištu sudjelovati više od 200 stručnjaka iz zemlje i inozemstva.
Rođenje djeteta s teškoćama u razvoju ili djeteta kod kojega postoji rizik da se razvojna putanja neće odvijati željenim tijekom predstavlja veliki izazov za svaku obitelj. Iscrpljujuća potraga za informacijama, stručnjacima i pomoći, te reorganizacija života obitelji uvijek je duga i bolna bez obzira radi li se, primjerice, o djetetu s neurorizikom, genetskim poremećajem, motoričkim teškoćama, autizmom ili usporenim razvojem.
Razvoj djeteta započinje prvog dana po rođenju i ostvaruje se u interakciji djeteta i bliskih osoba, a njegov ishod je uvelike povezan s načinom kako obitelj prepoznaje i zadovoljava razvojne potrebe djeteta i svakodnevno ga potiče. Svaki je dan važan i treba biti ispunjen prilikama za stjecanje iskustva i povezivanje s okolinom. Osigurati optimalne uvjete razvoja djetetu koje zbog određenih bioloških datosti treba dodatnu podršku znači osnaživati njegovu obitelj od njegovog rođenja ili od trenutka kada roditelji počinju sumnjati da razvoj njihovoga djeteta nije uredan. Pri tome je mreža podrške presudna kako bi se obitelj uspješno nosila s izazovima skrbi za dijete s teškoćama u razvoju.
Kvalitetna mreža podrške podrazumijeva učinkovito povezane stručnjake u kojoj je svaki od njih kompetentan za svoju struku (pedijatar, specijalist rane intervencije, edukacijski rehabilitator, fizioterapeut, logoped, radni terapeut, psiholog…) a da se pri tome ne gubi iz vida da je obitelj najvažniji kontekst u kojem se malo dijete razvija i da je odgovornost za dijete kao cjelovitu osobu kompetencija roditelja. Istraživanja pokazuju da dijete nema dobit od terapijskih postupaka, ako nisu ugrađeni u svakodnevne rutine. Roditelji djeteta s teškoćama svakodnevno se suočavaju s nizom praktičnih problema, poput – kako pravilno držati i nositi dijete, kako ga presvlačiti, kako ga hraniti, kako poticati motorički razvoj, komunikaciju, govor, igru, pažnju, kako ga podučiti vještinama brige o sebi. Roditelji su prvi i najinspirativniji djetetovi učitelji kojima treba stručna potpora kako bi u razigranom okruženju vlastitog doma svoje dijete poticali na pravilan i usmjeren način. Rješavanje ovakvih izazova i problema zadatak je tima stručnjaka okupljenog oko obitelji djeteta s teškoćama u razvoju. Tako postavljeni temelji rane intervencije u djetinjstvu dobra su garancija za njenu dugoročnu učinkovitost.
Gdje je Hrvatska u ovom trenutku i što nudimo obiteljima u trenucima kada im je potrebna najveća podrška i usmjeravanje?
Neosporna je činjenica da u sustavu rane podrške manjka stručnjaka različitih profila specijaliziranih za određena područja ranog razvoja. Međutim, boljom (re)organizacijom i međusobnom suradnjom postojeći stručnjaci mogli bi osigurati pravovremenu i sustavniju podršku obiteljima. Većina obitelji prilikom rođenja djeteta s teškoćama ili djeteta s razvojnim rizikom se upućuje na daljnje specijalističke preglede, a da ih se pri tome ne informira o djetetovim potrebama te kako oni sami mogu odgovoriti na njih. Roditelji i djeca izloženi su stalnom stresu ponavljajućih pregleda i kontrola, često i izvan mjesta boravka. S druge strane u većini naših sredina roditelji ne pronalaze mogućnost ranog multidisciplinarnog pristupa, pa se na savjetovanje i razgovor sa stručnjakom čeka dok dijete napuni 3 godine ili dulje. Tako se propušta vrijeme najintenzivnijeg i najosjetljivijeg razvoja. U međuvremenu, roditelji su samoinicijativno u potrazi za stručnjacima koji će njihovom djetetu omogućiti najbolju terapiju. To postaje iscrpljujuće financijski, emocionalno i vremenski. Kronično počinje nedostajati vremena za mirnu rutinu i ravnotežu obiteljskog života koja je najvažnija za razvoj svakog djeteta. Ne smijemo zaboraviti da se prvo djetetovo igralište i učionica nalaze na udaljenosti od oko 20 cm od njegovog lica, na licima njegovih roditelja koji ga bezuvjetno prihvaćaju i vole.
Autori članka: članice Organizacijskog odbora Dijana Miočić i Tamara Ciciliani
Na simpoziju će predstaviti ovaj članak, čiji je naziv „Tim oko obitelji: zabluda ili stvarnost“
Autorice članka su članice Organizacijskog odbora Trećeg hrvatskog simpozija o ranoj intervenciji u djetinjstvu: Dijana Miočić, prof. defektolog i Tamara Ciciliani, prof.def.-logoped.
