Ne vjerujem da postoji ijedna Amerikanka na svijetu poput Julienne Eden Bušić koja tolikom neizmjernom ljubavlju voli Hrvatsku! A sigurno nema nijedne Hrvatice, jer Julienne je i državljanka RH, koja je poput nje čekala pune 32 godine da joj se suprug vrati iz američkog zatvora u kojem je završio opet zbog Hrvatske. To je žena koja će danas na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopati supruga Zvonka Bušića koji se ubio u nedjeljno jutro prvog dana rujna. Postoji li još nešto tužno ili tragično što se toj hrabroj ženi nije dogodilo, a može se dogoditi? Ne postoji. Julienne bi sigurno odgovorila da bi strašnije od svega što ona sada prolazi žaleći za ljubavi svog života, za najboljim prijateljem, za suborcem bilo jedino to da nestane države Hrvatske.
Zvonko je za Julienne bio smisao života, inspiracija i ljubav kakvih je sve manje u modernim vremenima. Priča o životu Julienne i Zvonka za mnoge je poput nestvarne bajke ili hollywoodskog filma s nesretnim krajem, ali za udovicu čovjeka koji je s majčinim mlijekom u hercegovačkom selu Gorici dobio i “neizlječivu zarazu”, a to je želja za slobodnom Hrvatskom, to je bilo razdoblje o kojem će se pisati knjige i bit će zauvijek zabilježeno u nacionalnoj povijesti naše zemlje. Namjerno ne želim danas govoriti o otmici aviona 1976. godine u Americi, zbog čega su Julienne i Zvonko odslužili zatvorske kazne, jer to je milijun puta ispričana priča i svima je poznata. Danas se treba pokloniti ženi koja je bila u “braku s Hrvatskom” i dala je za svoju novu domovinu cijelu mladost, nerođenu djecu, neproživljene zajedničke bračne godine sa suprugom koji je procijenio da ona još ima snage i volje živjeti hrvatsku stvarnost, a on razočaran odlazi vjerujući da će ne samo poslati poruku svojim sunarodnjacima nego i voljenoj ženi omogućiti da živi mirnije.
Trenuci tišine
I danas, dok se prijatelji i znanci ili oni koji su razumjeli i voljeli bračni par Bušić iz svih krajeva Hrvatske budu okupljali na Mirogoju i potom stajali pored grobnice u koju će za koji trenutak biti položeno tijelo Zvonka Bušića, u blizini istomišljenika i hrvatskih domoljuba Brune Bušića i Gojka Šuška, Julienne će u sjećanje dolaziti slike iz njihove prošlosti, a najviše iz onog dana daleke 1969. kad je u Beču upoznala Taika.
“Izgledao je nekako siromašno; svijetlocrvena trenirka s crno-bijelim zatvaračem na sredini, iznošene maslinaste hlače s prekratkim nogavicama, tamne čarape i crne cipele sa šiljastim vrhom. Crne oči, uglasto lice. Poput Picassovih lica, nimalo naočito ali napregnuto, ostavljalo je dojam potisnute pogibelji ili uzbuđenja. A ja? Kakav sam prizor ja pružala? On je vidio punašnu djevojku od dvadesetak godina, s crvenim plastičnim ogrtačem koji je oko pojasa stezala duga i nezgrapna vezica za cipele. Mogla bih reći da ga je privukla moja duga plava kosa da nije bila skrivena pod pletenom kapom. Ipak, na čudan smo se način međusobno privlačili, kao što drvo ili zid privlači automobil izvan kontrole. Zove se Zvonko, ali prijatelji i rodbina zovu ga Taik”, napisala je Julienne Bušić u svojoj knjizi “Ljubavnici i luđaci” objavljenoj 1995. godine. Julienne je na Zvonkov poticaj otputovala u Hrvatsku i na Dan Republike 29. studenog 1970. s prijateljicom je s nebodera na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike bacala letke antijugoslavenskog sadržaja zbog čega je uhićena i zadržana u zatvoru. Kad je puštena, u Zagrebu je zapisala:
“Razmišljam o povratku u moj Beč, o razjašnjenjima koja će tražiti od mene, ali najviše mislim kako ću nazvati Cleveland, Ohio, da kažem Taiku da sam slobodna, da uživam u njegovoj ljubavi i zahvalnosti za žrtve koje sam podnijela za njega. Zvat ću i kući, spremna razjasniti obitelji kako mi je nemoguće vratiti se doma, kao što znam da će mi predlagati, možda čak i zahtijevati od mene. Život je sada negdje drugdje.”
Vjenčali su se 1972. u Frankfurtu.
Ljubav jača od svega
Julienne je voljela svog Zvonka više od sebe same, od vlastitog života. Amerikanka je rođena 20. rujna 1948. u državi Oregon, na zapadu SAD-a, kao jedina kći u obitelji uz tri mlađa brata, od oca profesora engleskog i starogrčkoga jezika i majke knjižničarke. Studirala je germanistiku koju je i magistrirala te lingvistiku na sveučilištima u Americi i Beču. Nakon udaje za Zvonka željela je posjetiti njegovu obitelj, majku i braću i doputovala je u Goricu, malo mjesto u Hercegovini. Zvonku je bio zabranjen povratak. Julienne je bila duboko dirnuta vidjevši suprugovu majku koja stalno plače za sinom i lijepi hercegovački kraj u kojem je odrastao njen Taik. “Za spavanje su mi namijenili Taikov stari krevet. Dok ležim budna, čujem iste zvukove koje je sigurno on slušao kad je ležao ovdje kao dijete; pas laje u daljini, prigušeno disanje u drugoj sobi, neobjašnjivo kukurikanje pijetla. Pljusak jakih i ugodnih dojmova, svi su povezani s Taikom, svi me vode bliže njemu, omogućuju mi da dijelim njegovu svijest, njegovu stvarnost,” napisala je Julienne.
Zvonko Bušić u Hrvatsku se vratio 24. srpnja 2008. Od tada pa do prvog rujna ove godine Julienne je imala samo pet godina da nadoknadi više od tri desetljeća života bez supruga kojeg je čekala vjerujući da će biti oslobođen i vratiti se u svoju Hrvatsku. Pet godina zaista je malo, ali je i cijela vječnost i blagodat za ženu koja voli i zahvalna je za svaki zajednički trenutak jer je bila svjesna da se ono što je prošlo ne može vratiti. Jesu li u samo pet godina bračnog života u slobodnoj Hrvatskoj, za koju su oboje dali sve što su imali, uspjeli jedno drugome ispričati ono što su željeli, otkriti svoje misli i nade, analizirati što su mogli drugačije te se prisjetiti sto puta iznova svega lijepoga što su zajedno prošli? Na to je Julienne sama odgovorila pišući u knjizi kako se osjećala kad je spoznala da će Zvonkov i njen život dugo biti razdvojen zbog zatvorske kazne.
“Ima mnogo načina da se ne govori o vremenu i kako nam je ono oduzeto. Ponekad se oduzima nježno, isklizne kao pijesak između prstiju, svako zrnce jedna minuta, dok ruka ne ostane prazna i tek tada čovjek otkrije da to nije samo prazna nego tuđa i neprepoznatljiva ruka. Ponekad se vrijeme oduzima nasilno, kao da je prorezana rupa u kukuljici našeg svemira i kroz nju sav život isisava neka nevidljiva i opaka sila, a mi ostajemo izmoždeni i uvenuli, pitajući se hoćemo li preživjeti, pitajući se želimo li preživjeti.”
Bruno i Zvonko – zajedno
Njen Zvonko danas će biti pokopan pokraj Brune Bušića kojeg su on i Julienne obožavali. Previše je u tome znakovitosti i boli. Obojica su život darovala Hrvatskoj, koliko god to nekima danas izgledalo provincijski, nerealno, nepotrebno ili im jednostavno ništa ne znači. Bruno je Julienne u američki zatvor slao pisma, a u jednom od posljednjih otkrio je da su u Pariz, gdje je živio, “poslana tri udbaša da ga dokrajče”.
Tada je i poslao svoju pjesmu koju je Julienne objavila u svojoj knjizi, a koja vizionarski nagovješćuje današnji tužni dan kad će on, Zvonko i Gojko Šušak opet biti jedan uz drugoga.
“Noć je, tri goleme ploče kruže u zraku.
Prva je postavljena
okomito, druga vodoravno, a treća se okreće koso.
U laganom hodu prolaziš
pokraj svih trih ploča.
A onda zastaješ uhvaćena
u mome postojanju.”
Život Julienne Eden Bušić, ‘hrvatske neviste’, utkan je u stvaranje neovisne Hrvatske i njena je žrtva obvezujuća za sve nas. Njen Zvonko završio je svoju zemljsku misiju, a mi budimo uz Julienne sad kad nas treba. To je najmanje što možemo učiniti za tu veliku ženu!
