Otkud vaša ljubav prema Zadru, pitanje je koje se nametnulo za početak razgovora.
Odgovor je bio poprilično trivijalan.
– Zaljubljen sam u Dalmaciju. Volim vaše more, obožavam tamošnje ljude i način na koji žive – bio je njegov prvi odgovor.
A pravi razlog je… – inzistirao sam na malo maštovitijem odgovoru.
– Dobro. Imam mnogo prijatelja u tim krajevima još iz Domovinskog rata. Bio sam u Tigrovima 1991. i 1992. godine. Jednostavno sam osjetio taj poziv. Nešto me je vuklo u taj rat i ja sam otišao – odgovorio je s blagim smiješkom na licu.
Hvatam se za glavu i ne vjerujem u to što priča.
Te, 1991., još nije napunio 18 godina. Bio je maloljetan.
Čudim se zato što u Sloveniji tada nije bilo rata. U Hrvatskoj nije imao nikakve rodbine, nije bježao od pravosudnih organa u Sloveniji, i ako je već negdje htio otići, mogao je otići bilo gdje.
Lagao roditeljima
No, ne i on, kako mi tvrdi. On se, eto, jednog dana probudio i odlučio postati pas rata i obilaziti bojišta po Hrvatskoj, jer je osjetio poziv i jer je zaljubljen u Dalmaciju.
Priča gluposti, prolazi mi kroz misli.
– Možete si misliti što hoćete. Ali to je uistinu bilo tako – odgovara.
Teško vam je povjerovati – govorim mu.
– Kada vidite jednu djevojku i odjednom se zaljubite, kako to možete opravdati? Lijepa je i zaljubili ste se. Ne znaš odakle je to. Samo dođe, onako odjednom. Ne znam kako drugačije objasniti – pomalo je zbunjen.
Potrudite se malo više – inzistiram ponovno.
Nakon dvije minute razmišljanja, konačno kakav, takav odgovor.
– Možda zbog sportskih prijatelja. Trenirao sam kick-boxing. Imao sam mnogo sportskih prijatelja iz Hrvatske. Trenirao me Luka Brkljača, koji je kasnije bio zapovjednik u Tigrovima, i koji je poginuo u ratu. Tako sam upoznao i Josipa Klemma. Kada su krenuli oni, i ja sam išao za njima – iskren je.
Roditeljima je lagao.
– Mami sam rekao da idem u Austriju brati grožđe kako bih si nešto zaradio – smije se.
U ratu je proveo oko 6 mjeseci. Nije prošao nikakvu obuku, već je odmah pripojen ekipi u kojoj su, kako tvrdi, bili bivši legionari. – Obuka je bila na samom terenu. Prošli smo gotova sva ratišta po Slavoniji. Sve dok nisam bio ranjen u nogu i u petu kod mjesta Rajići. Tada sam se vratio u Sloveniju – priča mi.
Što su roditelji rekli? – zanima me.
– Jedan moj prijatelj došao je mojim roditeljima i rekao im da sam ranjen. Majka se čudila, jer kako mogu biti ranjen ako berem grožđe po Austriji. U početku su se zezali da nisam možda pao s trsa. Onda su po mene došli u Hrvatsku. Bili su vrlo ljutiti – priča mi dok kao dijete umire od smijeha.
Slovenski klinac koji je 1991. godine odlučio braniti Hrvatsku i postati pas rata, danas je gromada od čovjeka i – vlasnik Luke Zadar.
Daniel Robnik, taksist iz Maribora, izazvao je protekli tjedan veliko zanimanje u Hrvatskoj.
Kako je moguće da jedan taksist, kako se u početku pisalo, iskešira 19,2 milijuna eura za tvrtku koja ima prioritetnu koncesiju za upravljanje teretnim i putničkim prometom u Zadru, pitanje je na koje smo odgovor odlučili potražiti kod samog Daniela Robnika.
Iako je u početku bilo zamišljeno da razgovor vodimo negdje u centru Maribora, uskoro smo dobili obavijest kako će jedan njegov taksist doći po nas te da ćemo, kako nam je rekao, biti prvi novinari koji će o njegovom poslovnom svijetu, investicijama, burnoj prošlosti i njegovim biznis modelima razgovaraiti uz čašicu njegove domaće šljive, sjedeći za stolom njegove obiteljske kuće u mjestu Pekre.
To malo raštrkano mjesto nalazi se pokraj Maribora, na južnim padinama Pohorja, i u njemu su svoj mir pronašli brojni ugledni Mariborčani.
No, Robnik ovih dana nema mira. Dok razgovaramo, mobitel mu je zvonio nekoliko desetaka puta. Zovu ga novinari, ali i mnogi biznismeni koji s njim žele ući u nekve poduzetničke vode.
Dvije su ga stvari odmaknule od stola.
Prva, kada je svoju suprugu i kćer otpratio na more u Portorož.
I druga, kada je trebao primiti injekciju, budući da ima problema s trombozom.
U sat vremena koliko smo razgovarali, uglavnom je otvoreno pričao o svemu. Zasmetala bi ga tek pitanja vezana za neke ratne prijatelje koji sada igraju veliku ulogu o hrvatskloj politici. Na pitanja o tome kako je točno kupovao tvrtke, odgovorit će, no neće ulaziti u detalje.
Robnik ima u vlasništvu tri tvrtke i brine za oko 90 zaposlenika. Većinski je vlasnik tvrtke Vehera, koja u svom sklopu ima i vlasništvo nad tvrtkom Taksi plus Maribor i 25 posto udjela u konzorciju Grep, koji je kroz model javno-privatnog partnerstva gradio sportski kompleks Stožice u Ljubljani. Vlasnik je i tvrtke ISC, koja se bavi zaštitarskim uslugama.
