Zadarska arhitektica Lenka Martinović daruje projekt nove škole djeci u Keniji

ZADAR – Na 1900 metara nadmorske visine u dalekoj Keniji, nedaleko Ekvatora, svoj će autorski pečat ostavit će zadarska arhitektica Lenka Martinovića.

Ona će u Lower Sukiba, gdje se nalazi sirotište Mali dom i srednja škola Saint Francis, napraviti projekt rekonstrukcije školske zgrade uz smješta za učenike i to volonterski.
Dat će dio sebe i svoje profesije, što je, bez ikakve patetike ili hirovitosti, ispalo ostvarenje jedne oduvijek tinjajuće želje, koja joj je ostvarena zahvaljujući kožnoj narukvici.
I naravno Facebooka putem kojeg je Lenka došla do priče o Malom domu iz kojeg šalju te afričke narukvice (kreacija i ideja Ane Josipović iz Cosmopolitana, koja također volontira u Malom domu) svima koji ih žele kupiti kao donaciju sirotištu i potvrdu da novac koji su dali nije nestao u afričkom prostranstvu. 

Tamo je misionar Miro Babić, obrazovan i poduzetan franjevac, doveo Internet i koristi sve njegove prednosti kako bi ta humanitarna afrička priča dospjela do ljudi velikog srca i još većeg djela. – Ja sam im se javila preko njihovog „fejsa” i ponudila pomoć u okvirima svoje struke, što im je, taman bilo potrebno, obzirom na namjeru fra Mira da obnovi tu dotrajalu i vlažnu zgradu, kako bi srednjoškolci s tog područja imali uvjete za edukaciju, što je po njemu za njih jedini spas. Dogovorili smo se da oni naprave meni potrebne mjere, ali to je ispalo loše rješenje. Tu sam shvatila da ja moram sam u Afriku i jednostavno svi su mi se putevi otvorili: od posla legalizacije koji mi je omogućio vrijeme i novac kojeg sam izdvojila za Afriku, jeftinijih karata koje su taman objavljene pa do putovanja uz pomoć volonterki koje su već tamo bile. Trajalo je tri dana od slijetanja aviona u Nairobiju, ali to je bila ta moja Afrika, ono što sam oduvijek htjela doživjeti i raditi, pozadina je priče zadarske arhitektice.

Ono što je tamo vidjela, upoznala i osjetila puno je dublja priča od 14 dana koliko je provela na samom mjestu rada. Po cijeli dan Lenka je snimala postojeće stanje zgrade, upoznavala život i navike tamošnje djece, uzimala mjere. Njen mjerni laser bio je glavana atrakcija ne samo za djecu već i za tamošnjeg profesora fizike. Preko dana je jela pravu afričku hranu: ugali, grah, čapati, koja joj i nije baš zapela za nepce, a navečer je jela u franjevačkom prostoru zajednice. Djeca iz sirotiša, od kojih su neki invalidi, što je u Africi sramota, ludi su za bombonima koje im nakon mise dijeli fra Miro. Ali kada su za promjenu dobili Čokolino, draže im je bilo vratiti se opet na ugali, ilustrira Lenka djelić jedne sasvim drugačije kulture.
Na žalost dio te kulture je i smještaj uz školu koji je nužnost, jer kiše u Keniji odnesu puteve pa se djeca ne mogu vraćati u svoja sela. Zato, kad se upisuju u školu, moraju kupiti svoj madrac i kufer, ističe zadarska arhitektica, pokazujući nam fotografije te bijede, ali i životne radosti koja iskri s lica malih i mladih Kenijaca.
Lenu Martinović čeka veliki posao, ali i siguran povratak u afričku zajednicu kojoj će prvo podariti suh prostor škole, a nakon rekonstrukcije, namjera je nadograditi jedan natkriveni prostor u obliku amfiteatra. Njen realan pristup problemu čije rješenje ovisi o pristizanju donacije, legli su u Mali dom, čiji štićenici čekaju na školu dostojnu današnje civilizacije.