Zadarska glumica sa sidneyjskim i londonskim iskustvom, Mia Zara Burčul, osim što se priprema za ulogu života, onu majke, priprema novi projekt koji će svoju premijeru, nakon četiri mjeseca rada na njemu, imati 10. travnja u starom kazalištu lutaka u Jazinama.
Zadranka koja je dio londonskog Second Skin Theatra, s kojim je osvojila London, nakon sudjelovanja u projektima Dragon teatra u adaptaciji Ionescovog Kralja Ubua te premijere prve vlastite produkcije u svom gradu, Sartreovog komada No Exit, ovoga puta na domaćoj sceni odlazi korak dalje.
U komadu naslovljenom jednostavno – Žena, pet žena različitih životnih dobi i puteva na pozornici će ispričati svoje priče, prikazati jedan aspekt života žene. Sama Mia Zara bavit će se temom majčinstva, dok će šesta uloga pripasti njezinoj nerođenoj kćeri, te će se tako za potrebe ovog komada glumica razodjenuti kako bi pokazala svoj trbuh i tijelo koje se u trudnoći mijenja.
Za Zadarski list govori o tome što je novo u njezinoj karijeri i životu, te što nas očekuje 10. travnja u Jazinama.
– Novo je to da sam dobila ulogu majke koja će me pratiti do kraja mog života. Kako sam se počela mijenjati fizički i mentalno, pošto sam umjetnica i kazalište je moj život, htjela sam to prikazati na sceni. Cijeli projekt je nastao baš putem moje trudnoće, odnosno moja me djevojčica inspirirala da se taknem teme žene. Ja sam sad nečija kuća, hrana, zaštita, stavljam sebe u drugi plan, ali to je uredu. Žena je svestranost i to sam sada ja, Mia Zara Burčul ovdje u Zadru, i mislim kako je to dobro i ajmo vidjeti što druge žene rade. Tako sam projektu odlučila priključiti još četiri žene, sve u različitoj životnoj dobi. Tu je Maruška Aras koja je izabrala temu sazrijevanja, Iman Louise Rozga izabrala je temu snalaženje unutar okvira uskogrudnog društva, ja sa svojom trudnoćom, Ivana Matković koja je izabrala dan jedne žene i Ivana Saraga koja je izabrala temu ćakule.
Jeste li temom željele upozoriti na „žensko pitanje”, i položaj žene u društvu?
– Cijeli projekt zapravo je slavlje ljepšeg spola, pri čemu ne želimo nikome soliti pamet. Jednostavno – tu smo, postojimo, svestrane smo i željela bih da se žene u publici prepoznaju, da vide da nisu same. Možda se dotičemo i nekih problema koje na kraju uspijemo na pozitivan način, uz poruku, prenijeti publici. Što se muškaraca tiče, želimo ih podsjetiti da je svaka žena u njihovom životu, bila to mama, sestra ili kćer, takva stijena i da nas počnu, ukoliko to ne čine, cijenti i voljeti još više. Tu zapravo nema ničega antišovinističkog ni feminističkog, nego je to baš jedno slavlje svestranosti žene.
