Na posljednjem ispraćaju na Gradskom groblju u Zadru, uz obitelj i prijatelje, od svog dugogodišnjeg člana Pavla Mendeša, koji je preminuo u 85. godini života, u ponedjeljak su se oprostili i pjevači HPGD-a Zoranić, kao i dirigent Jurica Šoša.
„Zoranićevci” su se od svog „šjor Pave” oprostili, kako i dolikuje, pjesmom, jer radi se o čovjeku koji je punih 55 godina bio ne samo pjevač, već i vrlo aktivni član i kroničar svih zbivanja u Zboru, ali i „dobri duh” „Zoranića”.
Iako je prije nekoliko godina otišao u „pjevačku mirovinu”, Mendeš je i dalje bio prisutan na svim događanjima koje je Zbor priređivao u gradu.
Članom „Zoranića” postao je davne 1953. godine u vrijeme kada je Zborom ravno prof. Nikola Jerolimov.
Za sebe je uvijek govorio da su „Zoranić i Pave kao isto tijelo, isti svijet”, a tako je i djelovao. Svojim je vedrim duhom, društvenošću i duhovitošću bio uzor mlađim članovima, a s jednakim je entuzijazmom pristupao glazbi sve do posljednjeg nastupa sa „Zoranićem” u studenom 2008. kada je i službeno otišao u „penziju”.
Ovaj je agilni pjevač tijekom 55 godina provedenih u „Zoraniću” bio aktivan u svakom pogledu, pa i kroz druge sekcije koje su nekad djelovale pri Društvu.
Njegovoj je doprinos prepoznao i Hrvatski sabor kulture koji ga je 2008. nagradio poveljom za izuzetna dostignuća na području kulturno-umjetničkog amaterizma i obogaćivanja hrvatske kulture.
Zbog velikog doprinosa kojeg je dao postojanju ovog amaterskog društva, članovi „Zoranića” Mendeša su predložili i za nagradu Grb Grada Zadra, koju je i dobio 2011. godine.
Inače, „Zoranić” se u kratko vrijeme oprostio od dva svoja člana. Osim Mendeša, nedavno je preminuo i Šimeto Kević, koji je također bio „zoranićevac”, kao i dobitnik nagrade Grada.
– U Zadar sam bio raspoređen po kazni. Naime, završio sam srednju Tehničku školu i to arhitektonski smjer. Nakon završene vojne obveze stupila je na snagu naredba tzv. planske komisije, pa sam ja u skladu sa svojim zvanjem bio raspoređen na jedno gradilište u Ploče i to u poduzeće Ivana Lučića Lavčevića, kao pomoćnik rukovoditelja na makadamskim cestama. Ploče su već tada bile veliko gradilište i mi, mladi nismo baš bili presretni tamo. Onda sam ja, kako bi nam svima skupa malo olakšao svakodnevicu, okupio kolege u ekipe nogometa, odbojke, a s nekolicinom svojih Makarana uvijek sam znao rado i zapjevati. Jednog ponedjeljka nas desetak momaka zakasnilo je na posao pa nas je glavni inženjer, sjećam se da je bio Rus, po kazni raspršio od Dubrovnika do Zadra. A, mene za kaznu dopadne poduzeće “Lavčević” u Zadru. I danas mu se zahvaljujem za tu kaznu – ipričao je lani za Zadarski list šjor Pave.
