Cerithiopsis petanii, piše sveznajuća Wikipedia, vrsta je morskog puža, gastropoda iz porodice Cheritiopsidae.
Opisali su je J. Prkić i P. Mariottini 2010. godine i otkrivena je u Hrvatskoj. Kao izvor za šire informacije, Wikipedia navodi časopis “Aldrovania” broj 5, Sveučilišta u Rimu.
Nažalost, link na tu stranicu nismo uspjeli otvoriti pa smo ostali uskraćeni za izvorni tekst zahvale autora studije u kojoj se sve do danas skrivala malo poznata priča. Naime, autori studije koja iznose dokaze o postojanju nove vrste morskog puža u Jadranu na kraju zahvaljuju Alenu Petaniju, amaterskom malokologu iz Zadra, po kojem su novootkrivenoj vrsti iz porodice Cheritiopsidae nadjenuli ime Cerithiopsis petanii!
Reći ćete, nije nešto, pogotovo kada shvatite da se iza tog latinskog naziva krije živi organizam manji od jednog centimetra, ali nemojmo se šaliti: tko bi imao što protiv da se po njegovim “dičnim” prezimenom nazove neka novootkrivena životinjska vrsta?
Nije mala stvar tako ući u znanstvenu i ljudsku besmrtnost, iako je Cerithiopsis petanii uistinu malen, zapravo ga se nema šta za vidit, rekli bi Splićani. I bili bi potpuno u pravu. Jer Cerithiopsis petanii je prvi put otkriven baš u Splitu, ispod jednog kamena u plićaku na Trećoj vodi na Marjanu. Ozbiljno, nije zafrkancija.
Petani su inače Arbanasi, puri Zadrani, ali Cerithiopsis Petanii, oprostitit ćete, izvorno je ipak Splićanin!
No o tome malo poslije, a u uvodu još nekoliko riječi o malakologiji, toj strašno zanimljivoj grani biologije koja se bavi pročavanjem morskih školjkaša i u kojoj jedna slavna pomorska Hrvatska s tisuću otoka, tisuću kilometara obale i preko tisuću vrsta poznatih školjaka nema ni jednog doktora malakologije!
Iako ima možda najboljeg malakologa na Mediteranu, onog iz Wikipedije, gospodina Jakova Prkića iz Splita, koji se na originalan način odužio Alenu Petaniju za dugogodišnju suradnju na otkrivanju i definiranju nove vrste morskog puža dajući njegovu prezimenu slavu za vječnost.
Suradnici i prijatelji
– Gospodin Prkić je naš najbolji malakolog, najviše zna i ima najveći autoritet. Jači je od svih doktora malakologije na Mediteranu! Zajedno smo počeli istraživati 2006. godine i surađujemo do danas. Postali smo pravi prijatelji, iako on ima više vremena od mene, a i dulje se bavi školjkama.
Svoje radove je uspio objaviti u stručnoj literaturi na nekoliko jezika, što nije mala stvar, jer po struci nije biolog nego inženjer građevine. A ja geodezije! – smije se 47-godišnji Alen Petani dok razgovaramo za njegovim kuhinjskim stolom koji se u nekoliko hitrih poteza pretvara u mali malakološki laboratorij.
Ispod radnog stola preko puta Alen vadi mikroskop, otvara duge uske ladice vitrine i u tren oka ispred nas je izložena najveća zbirka školjaka u Zadru, a nakon one gospodina Prkića u Splitu, vjerojatno najveća (kućna) zbirka u Hrvatskoj. Od oko 1100 otkrivenih vrsta školjaka u Jadranu, Alen Petani ih ima preko tisuću, i to u nekoliko tisuća primjeraka.
Sve su fino sortirane i katalogizirane u plitkim širokim policama, kao za herbarij, sa stotinama prozirnih pregrada za svaku pojedinu vrstu. Uz latinske nazive tu su i oznake mjesta i godine pronalaska, prava cjelovita malakološka zbirka, organizirana u nekoliko ladica i desetak plastičnih kutijica za nakit.
Iz takve jedne srednje veličine Alen nam izvlači manju prozirnu kutijicu, jednu od njih stotinjak natisnutih od vrha do dna. Pažljivo otvori poklopac sa sitno pisanim slovima i na dlan istrese nekoliko smeđih mrvica.
Ovo nije hobi, nego ljubav
– To je Petanii – kaže Alen ponosno. Luka, fotoreporter, i gore potpisani novinar samo što nos nisu zabili u Alenov dlan. Luka još upali stolnu lampu. Gledamo, gledamo… Iskreno, ništa nisam vidio! Valjda su u pitanju godine, dioptrija, što li, jer Luka je odmah rekao: “Aaaa, vidi, vidi…”.
To su, naravno, bile prazne vretenaste ljušture puža petanii, same školjke, a grana malakologije koja se bavi sakupljanjem i proučavanjem ljuštura zove se konkiologija. Malakologija je, veli Alen, nešto puno šire od toga.
– Petanii je inače morski puž, živi organizam. Kućica mu je vretenasta oblika tamnosmeđe do crvene boje. Hrane se mladim spužvama i žive ispod kamena na maksimalnoj dubini do jednog metra. Može narasti do 8 milimetara tako da je za njegovo proučavanje neophodan mikroskop. Sam puž je kompletno bijele boje s malo žutih točkica na ticalima i po tome se razlikuje od drugih.
Prirodni neprijatelji su mu volci, poznati kao predatori među puževima – tumači nam Alen ispred fotografija na kojima je Petanii snimljen ispod elektronskog mikroskopa. Tako uvećan nekoliko stotina puta uistinu izgleda fascinantno. Filigranska morfologija kućice, meko prozirno gipko tijelo i bezbroj sitnih detalja zbog kojih bi, makar ovaj reporter, bio u stanju zaboraviti sve oko sebe na nekoliko dana, ako ne i mjeseci.
Zapravo tek na uvećanoj fotografiji tog neobičnog stvorenja možete shvatiti zašto je ljubav prema malakologiji kod Alena toliko duga i duboka, i zašto je malakologija ozbiljna znanstvena disciplina. O čemu uostalom svjedoči dugačak i mukotrpan put od samo otkrića puža do njegove znanstvene verifikacije.
– Petanii spada u puževe iz porodice Cheritiopsidae koja je inače slabo istražena. Donedavno se smatralo da svi puževi iz te porodice pripadaju jednoj vrsti, međutim u Jadranu je utvrđeno postojanje čak četiri-pet vrsta. Porodica Cheritiopsidae na Mediteranu ima inače 30 vrsta. Neke se morfološki razlikuju na prvi pogled, a neke treba detaljnije promatrati. Mi smo razliku puža Petanii u odnosu na druge vrste dokazali na temelju živih primjeraka.
Prve primjerke otkrio je Jakov Prkić u Splitu na Marjanu, a onda smo ih našli i na drugim lokacijama uz našu obalu. Ja sam ga u Zadru pronašao na Puntamici, a kasnije smo potvrdili postojanje Petaniija na cijelom području Dalmacije, od Paga do Mljeta. No najznačajnije nalazište bilo je ono na Trećoj vodi na Marjanu – priča Alen.
Pomoć stiže iz Italije
Prvi primjerak, dakle, pronađen je 2006. godine, no tek je 2009. u stručnoj literaturi definitivno potvrđeno otkriće nove vrste morskog puža u Jadranu. Te tri godine, prema Alenovim riječima, trebalo je znanstvenim putem dokazati niz pojedinosti koje odlikuju novu vrstu za što uz veliko znanje i strpljenje, treba dosta novca i laboratorijske uvjete koje hrvatski malakolozi amateri, naravno, nemaju.
Što je najgore, ni struka financirana iz državnog proračuna nema za to interesa, niti previše mari što joj amateri šire slavu svjetskim meridijanima.
Zato vrlo često financijsku i laboratorijsku pomoć trebaju tražiti izvan granica Hrvatske.
– Nakon što smo proučavanjem morfologije i opisom staništa definirali petanii kao novu vrstu, to je sada trebalo i dokazati DNK analizom i fotografiranjem na elektronskom mikroskopu. Kako jedna DNK analiza košta 5 do 6 tisuća eura, potražili smo pomoć naših talijanskih susjeda, zbog čega je gospodin Mariottini kao stručnjak za DNK analize i elektronski mikroskop na koncu postao suautor otkrića, a ja sam dobio zahvalu.
DNK analiza i elektronski mikroskop definitivno su potvrdili naše tvrdnje i na kraju nam je ostala još samo ocjena najboljih stručnjaka. Kompletna dokumentacija ide najboljim znanstvenicima iz malakološke branše i kad oni daju svoje mišljenje, potvrda novog otkrića objavljuje se u stručnom časopisu, a međunarodna institucija za klasificiranje životinjskih vrsta potvrđuje postojanje nove biološke vrste.
Uspjeli smo, naravno, što je neopisiv osjećaj, koji istovremeno izaziva i ponos i veliko zadovoljstvo – zaključuje skromno Alen čije je prezime tako postalo – besmrtno.
Splitski institut ignorira ‘amatere’
Na svijetu postoje samo dva specijalizirana laboratorija za utvrđivanje DNK-a školjaka, jedan je u Nizozemskoj, a drugi u Južnoj Koreji. Oceanografski institut u Splitu, recimo, uopće ne zanima suradnja s malakolozima amaterima tipa Alena Petanija i Jakova Prkića.
– Ljudi tamo objavljuju znanstvene radove male vrijednosti, jer je tako kod nas ustrojen sustav. Njima više bodova za napredovanje nosi pisati o, recimo, hranidbenom lancu kamenice, nego otkrivati nove vrste u Jadranu. Što je još zanimljivije, imaju mikroskop vrijedan 15 tisuća eura, ali im stoji zapakiran jer nemaju potrebe za njim. Jedini redoviti kontakt imamo s Prirodoslovnim muzejem u zagrebu. Kad god nam treba neka laboratorijska pretraga, oni nam izlaze ususret, ali i to su isto ograničena sredstva. Istraživački tim ni oni nemaju – kaže Alen pomalo razočaran ignoriranjem koju hrvatski malakolozi doživljavaju od stručne zajednice iako su neki među njima svojim znanjem i otkrićima više zadužili svjetsku malakologiju nego itko od njih.
Najveća zbirka u – Osijeku?!
Osim što kao mediteranska zemlja nema ni jednog doktora malakologije, Hrvatska nema niti jednu cjelovitu zbirku jadranskih školjaka dostupnu javnosti. Ideja o izgradnji jednog Muzeja Jadrana negdje na našoj obali bila bi prava senzacija, no za takvim stvarima, smatra Alen Petani, unatoč potrebi, kod nas nema nikakvog interesa. Da apsurd bude veći, najveća malakološka zbirka u Hrvatskoj čuva se u srcu Slavonije – Osijeku.
Vlasnik zbirke Vladimir Filipović dobio je prostor od grada, pa je zbirku izložio u osječkoj Tvrđi. Alen upozorava da to nije čista malakološka zbirka te da u njoj ima dosta školjaka iz svjetskih mora. Cjelovite zbirke jadranskih školjaka kod nas nema, ističe Alan. Nešto školjaka je izloženo u Makarskoj, nešto u Zadru, Splitu, Vodicama i Rovinju, no katalogizirane zbirke još su uvijek u kutijama i ladicama po kućama i stanovima Jakova Prkića, Rina Stanića i Nevena Lete iz Splita te Alena Petanija i Marinka Šoše iz Zadra. Drugih većih privatnih kolekcionara školjaka kod nas, koliko Alen zna, nema.
Prvi pronašao petrovo uho
Osim doprinosa u istraživanju i definiranju Cerithiopsis petanii, Alen je zaslužan za niz drugih otkrića i potvrda školjskih vrsta u Jadranu. Recimo, kao član ronilačkog kluba Sv. Roko iz Bibinja, pronašao je, istražio i definirao novu vrstu petrova uha (Haliotis mikonosenzys) dokazavši prvi da on živi i u Jadranu. Zajedno s Jakovom Prkićem pripremio je prijavu za još 30-tak jadranskih školjaka koje smatraju novim vrstama. Dosad su zajednički dokazali desetak novih vrsta školjaka te su potvrdili postojanje preko 400 vrsta školjaka u Jadranskom moru.
