Nakon svjetske premijere predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča“, 21. srpnja u Cividaleu, preksinoć je održana hrvatska premijera u sklopu Zadra Snova. Nastala u produkciji organizacija Hartefakt i Bitef Teatar iz Beograda, Novog kazališta iz Zagreba, Mini teatra iz Ljubljane i Zadra snova, ova je predstava izazvala pravi boomerang na pozornici novog Kazališta lutaka.
U režiji Ivice Buljana, glumci su dali svoj maksimum, izmjenjujući svoje role revolucionara, činovnika, zanesenjaka, luđaka, bludnica i drugog polusvijeta, uz snažan pečat glazbene kulise živog benda. Originalan rukopis Danila Kiša pretvoren je tako u surov fizički teatar, gdje granice kao da ne postoje.
Ovakav snažan odmak od „klasičnog” pristupa tekstu konstantno je držao publiku u stanju polu-šoka, polu-jave, polu-privida. Glasno je izvikivanje teksta, kroz dva sata predstave, dodatno pojačavalo stanje bunila, gdje gledaoc u trenucima nije točno mogao pratiti slijed događaja, godine, mjesta i likove.
No, kako je ‘‘Grobnica za Borisa Davidoviča” povijesni tekst iz ratova i revolucija u Europi tridesetih, četrdesetih i pedestih godina 20. stoljeća u kojem Kiš preispituje povijesti pobjednika i ističe ono zajedničko svim zločinima, na trenutke se nije ni činilo bitnim točno povezivati mjesta i događaje. Više se radilo o generalnom prepoznavanju sudbine svih onih koji su se usudili ići kontra vlasti, onih koji su sudjelovali u diverzijama. Boris Davidovič je, u tom smislu, publici poslužio kao pojedinac koji objedinjuje primjere mnogih, što je u konačnici i kod Kiša bio slučaj. Svojom zbirkom novela „Grobnica za Borisa Davidoviča” Kiš se pokušao riješiti svojih trauma iz djetinjstva. Opsesija uspomenama na rat, nestanak oca, holokaust, zakuhale su u burnom tekstu koji je 1976. godine, kad je objavljen, izazvao nezapamćenu buru u jugoslavenskoj kritičkoj teoriji.
Bez sumnje, radi se o iznimno nabijenom komadu, koji ostavlja gorak okus u ustima. Sam po sebi, tekst je dovoljno surov i težak za psihu pojedinca jer utjelovljuje čitavo zlo svijeta. Nameće se pitanje, je li bilo potrebno ovakav tekst dodatno „ukrasiti” svim auditivnim i vizualnim elementima koje smo imali prilike gledati u Kazalištu lutaka?
Bilo kako bilo, namjera redatelja da šokira i prekorači sve regule, kao što to uostalom revolucionari čine, postigla je svoj cilj. Publika je „natjerala” glumce da se nekoliko puta vrate na pozornicu, jednom kad je priča došla svome kraju i svjetla pozornice se ugasila.
