Šime Fantela i Igor Marenić uspješni su hrvatski sportaši, jedriličari u klasi 470 koji su osvojili brojna svjetska odličja. Obaojica imaju 28 godine, od toga su čak 22 godine svoga života posvetili jedrenju. S tim su sportom oba počeli kao djeca, a u dugogodišnjoj izuzetno uspješnoj sportskoj karijeri uspjeli su i završiti fakultete: Šime ekonomiju, Igor geodeziju. Sportske uspjehe nižu i dalje, no već neko vrijeme razmišljaju i o sigurnijoj budućnosti. Prema iskustvima ovih jedriličara čini se da je prava privilegija postati zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i time steći svojevrsnu sigurnost, barem za neko vrijeme.
„Znali smo da su stvari vani tako riješene, imamo kolege u Italiji, poznanike koji npr. rade u financijskoj policiji. Znamo da u Europi postoji model prema kojem se zapošljavaju vrhunski sportaši, kada su nam to ponudili obradovali smo se”, priča Zadranin Šime Fantela.
U prvom valu dvadeset sportaša ušlo je među zaposlenike i dobilo status vojnik-sportaš. Uglavnom je zamisao korištenje sportaša u promotivne svrhe, a sportaši moraju održavati rezultate, koji im jamče posao. „Biti zadnjih pet, šest godina vlasnik seniorskih medalja sasvim je dovoljno da zadržimo status”, pojašnjava Igor.
Posao u Ministarstvu obrane znači plaću, staž, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, što je za sportaše u tzv. malim i neprofitabilnim sportovima itekako važno. U Ministarstvu navode kako ovim statusom vrhunski sportaši dobivaju jasnu potporu svojem sportskom radu, a MORH na taj način doprinosi i promociji države putem sporta, sustavno pomaže vrhunski sport, ali i ostvaruje veću razinu sportske kulture posebice u Oružanim snagama.
Ugovor za ovaj jedriličarski dvojac je stupio na snagu u ožujku 2011. godine. Kako je početkom ove godine istekao, Fantela i Marenić nadali su se da će biti produljen na još pet godina. Ipak, bez posebnog objašnjenja Šime Fantela i Igor Marenić dobili su priliku potpisati produljenje ugovora samo do isteka 2014. godine. Dakako to su i učinili, i sad se nadaju da će se projekt nastaviti. Tako kažu i u Ministarstvu obrane, no konkretnih odgovora ipak još nema.
„U budućnosti je planirano novo zapošljavanje vrhunskih sportaša te su u tijeku razgovori s Hrvatskim olimpijskim odborom”, poručuju iz Ministarstva. Na pitanje, što to točno znači i kada će biti zaposleni novi sportaši, u Ministarstvu obrane su škrti na riječima: „Pregovori su u tijeku, a o detaljima ćemo pravovremeno obavijestiti javnost.”
Do ugovora u MORH-u nije lako, malo je onih koji su ga dobili, a kada će biti novih zapošljavanja ne zna se.
Do novih zapošljavanja Šime Fantela i Igor Marenić su „spašeni”. A od čega se zapravo sastoji posao sportaša u Ministarstvu obrane?
Prvo je trebalo proći obuku od 15-tak dana, a ustajanje u pet ujutro, čišćenje, spremanje kreveta i cjelodnevna edukacija bili su za ova dva jedriličara zanimljivo iskustvo. Također kažu kako su se kao sportaši međusobno dobro upoznali i povezali. Što se tiče ostalih radnih zadaća kažu kako su zapravo više promidžbene: „Zvali su nas nekoliko puta da dođemo u uniformama na neke događaje. Dobili smo naljepnice koje imamo na brodu i na majicama, kada primamo medalje”, pojašnjava Šime Fantela.
„Na danima oružanih snaga dijelili smo letke, objašnjavali smo mladićima i djevojkama kako mogu postati profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Posao nam nije težak. To je ugodno raditi”, kaže Igor Marenić.
Je li pripadnost Hrvatskoj vojsci dodatni podstrek na natjecanjima? „Sigurno predstavljati Hrvatsku je jedan od prvih osjećaja koji se javljaju pri osvajanju medalje, kada svira himna, a time što smo u vojsci, to je dodatno još, ponosni smo da smo tu i drago nam je da se otvorila mogućnost da smo u vojsci, sve skupa je to jedna dobra priča “, kaže Šime Fantela.
Igor Marenić priča kako je dragocjeno iskustvo bilo i ono što su njima prenijele starije kolege u Hrvatskoj vojsci: „Osobe koje su nas obučavale su uglavnom stariji i iskusniji vojnici koji su bili u Domovinskom ratu, to su dirljive priče, to sve je dalo jednu novu dimenziju našem doživljaju Domovinskog rata, jer ja rata vidio nisam, bio sam na Cresu i bio sam dijete. Šime, za razliku od mene, više zna o tome, morao je napustiti Zadar za vrijeme Domovinskog rata”, kaže Igor i napominje kako je osjećaj kada svira himna tim emotivniji nakon svih tih za njega novih saznanja.
