Doc. dr.sc. Marko Vučetić reagirao je, kako kaže, na dopise koje smo primili od načelnika Općine Vir Kristijana Kapovića, u kojima se našlo i njegovo ime. Njegov dopis prenosimo u cijelosti:
Budući da se u svojim dopisima i svojevrsnim epifanijama javnosti načelnik Općine Vir Kristijan Kapović često referira na moje ime i samo njemu dostupno – dakle, ne i meni – moje djelovanje, a kako ne želim polemizirati na razini voajerizma deintimiziranja jer niti on niti ja nismo izabrani da bi govorili o sebi ili jedan o drugome, u nastavku objavljujem odgovor teoretskog uma na sve dosadašnje oblike pervertiranja istine u jednom takvom političkom diskursu.
H. Ottman je, analizirajući problem tzv. plemenite laži, postavio distinkciju između laganja u funkciji ostvarivanja osobnog probitka i laganja u funkciji ostvarivanja dobra nekog drugoga ili nekih drugih. Lažljivac koji laže za sebe, jeziku oduzima istinosnu vrijednost, pervertira ga te ujedno «otima prevarenom mogućnost ćudoredno slobodnog odlučivanja». Drugi lažljivac je, u odnosu na sebičnost prvog, u antropološko-moralno povlaštenijem položaju. On, naime, iako nedvojbeno laže, laž ne smješta u domenu sebičnosti te je, samim time, s filozofsko-moralnog motrišta, budući da takvo pervertiranje jezika – kojemu se, istina, oduzima prvotni smisao a to je simbolička, na realitetu utemeljena komunikacija među ljudima – ima za cilj neko dobro za drugoga te je, posljedično, riječ o plemenitoj laži. Ova plemenitost je, ako posegnemo za primjerom Grotiusa, prispodobiva laži liječnika koji obmanom o zdravlju ohrabruje bolesnika bez zdravlja, odnosno obmani vojskovođe koji vojnike laže o pobjedama u stanju poraza ili, na koncu, otoku Viru možda najprimjerenije, kapetanu koji je brod već nasukao na hrid, ali putnike uvjerava da će ga rekonstrukcijom spasiti od potonuća tako što će postati sastavni dio snažne arapske flote.
Kako bilo, laž je uvijek laž – sebični lažljivac laže druge da bi prevarom, u konačnici prevario samo sebe uvjeravajući druge da je (jedino, isključivo i samo) on u posjedu istine. Takvi lažljivci, najvjerojatnije zbog čežnje za istinom koja pripada jeziku kojega su nedoraslim intelektom pervertirali, često pričaju priče, pišu dopise, objavljuju odluke, a stvarnost se odvija u suprotnosti s nikad ispričanim pričama (iako se ponavljaju, uvijek su iste), objavljenim odlukama (koje nitko nikada nije i neće provesti) i dopisima koji se odnose na prokazivanje onih neprijateljskih, kriminalnih Drugih (metafizičko-antropološka utvara). Ti Drugi, razumljivo, takve priče, odluke i dopise željno dočekuju iz jednostavnog razloga: sve ih to neizmjerno veseli. Drugi su Drugi za lažljivca sobom prevarenim i za prevarene lažljivčevim lažima prevarenima, jer jedni bez drugih ne mogu, u sebi su ostavljeni. Kad upoznaju Drugog, susreli su se s istinom, a to ne mogu podnijeti. Bolan je susret s istinom o sebi kao neplemenitom lažljivcu.
Na koncu, osvrnimo se na H. Arendt koja zaključuje kako područje politike ne gaji benevolentnost prema istinoljubivosti. No, H. Arendt ipak nešto bitno prešućuje – tome je tako jedino ako u politiku zađu ili politiku vode ljudi slabog intelekta.Takvi ljudi nose intelektualne deficite kojih intelekt (jasno, njihov) nije svjestan. Oni jesu intelektualni deficiti (jasno, intelektu Drugoga), a to se očituje u svakom drugom djelovanju – od pisanja, govorenja, izbora riječi, do odluka i traženja suradnika. Riječju, takvi ljudi su iznimno zabavni, o njima se ne smije ovisiti, ne smije ih se demantirati, treba im jedino s radošću prići. Zabava je, vjerujte mi, zagarantirana!
Ako se pitate, zašto sam ispustio plemenitaše laži, razlog je jednoznačno jasan: takvi ne postoje, oni su samo prevareni predvodnici prevarenih. No, usprkos svemu, ostaje činjenica da je politika, makar u našim životima, i danas uglavnom tužna slika intelektualno najzapuštenijeg prostora (više ne područja) zbilje.
Doc.dr.sc. Marko Vučetić
