Može li rock glazba biti put ka toleranciji? Na to pitanje su nastojali odgovoriti sudionici istoimene radionice, u organizaciji zadarskog Info centra za mlade i udruge „Mala filizofija”, koju je vodio osnivač udruge dr. sc. Bruno Ćurko, održane u četvrtak u prostoru centra.
U skoro dvosatnom druženju sa sudionicima radionice Ćurko se nije postavio samo kao predavač, već je obradu teme koncipirao na interakciji svih prisutnih, inicirajući zanimljivu raspravu.
Držeći se modernih modela edukacije profesoru je pošlo za rukom da u toj mjeri motivira okupljene, uglavnom studente, da je gotovo bilo teško doći do riječi, koliko su sudionici radionice imali potrebu izraziti se. Ne dajući odgovore, već potičući mlade da odgovore sami pronađu, Ćurko je uspio ne samo zadržati njihovu pažnju skoro dva sata bez stanke, već im je vjerojatno učvrstio i vjeru u vlastite umne kapacitete.
Nesnošljivost i agresija
Radionica je započela raspravom o definiciji tolerancije, Ćurko je okupljenima ponudio par verzija ne bi li zajedno došli do zaključka o tome koja bi najviše odgovarala istini. No, kako to biva kada je u pitanju filozofija, kao uostalom i bilo kakva „dublja” analiza bilo čega, do odgovora koji bi u potpunosti zadovoljio svakoga nisu došli. Ipak, načelno su se dogovorili da bi najbliži opis tolerancije bio: prihvaćanje drugoga, prihvaćanje drugačijeg.
A upravo rock glazba, ne sva dakako, u svom fokusu ima problematiziranje tih vrijednosti jednakosti. Dovoljno je samo sjetiti se Lennonove „Imagine” i stihova „zamisli svijet bez država, bez religija, bez razloga za ubiti i za poginuti…” i podvući debelu crtu razgraničenja između rocka i, primjerice, cajki, o čemu su prekjučer navečer okupljeni dosta diskutirali.
– Bio sam na puno rock koncerata i vidio različite profile posjetitelja, no ne i netrpeljivost među njima, usprkos vidljivim razlikama, uvijek je snažno bila prisutna energija zajedništva i tolerancije, no možemo li to reći i za cajkaške koncerte?, upitao se Ćurko.
S njegovom konstatancijom su se složili i mladi.
– Rock glazba ide kontra predrasuda vezanih za rasne, nacionalne, rodne i razlike seksualnih sklonosti, bitan je tekst, bitna je poruka dok cajkaši nemaju poruku, nemaju tekst, njihova glazba se svodi na one najelementarnije obrasce ljudskog ponašanja: muškarac je dominantan u društvu, žena je ili majka i domaćica ili kurva, moja država je bolja od tvoje, moje društvene vrijednosti su bolje od tvojih, moja je religija bolja od tvoje… Rezultat je najčešće nesnošljivost, rezultat je produbljivanje predrasuda, agresija, kako verbalna, tako i fizička, složili su se sudionici radionice.
– Ono što je paradoksalno, kada je u pitanju ovo podneblje, je činjenica da su upravo oni poklonici srpske cajkaške glazbe u Hrvatskoj i najveći nacionalisti, najveći “hejteri”. S jedne strane uživaju u glazbi iz susjedne države, a s druge strane bi najradije ponovo zaratili, naglasio je jedan od prisutnih.
No, što napraviti, što je to što potiče ljude da slušaju cajke, da su puni predrasuda, pogotovo mladi, postoji li poveznica s umnim kapacitetima i sklonostima ka određenim profilima glazbe. Vjerojatno postoji, razvijeniji um je u stanju shvatiti dublje, kompleksnije poruke rock glazbe, u stanju je percipirati svijet bez predrasuda, naspram ograničenog uma koji vibrira samo na onim elementarnim razinama: moje- tvoje. A u tom razvoju veliku ulogu imaju i obrazovni sustav, i mediji, i crkva koja snažno utječe na „klimu” u društvu, a nije zanemariva ni kriza, moglo se također čuti na radionici.
Minice i minice
Na radionici su se mogle čuti i pjesme nekolicine rock izvođača kako bi okupljeni nakon slušanja imali prilike diskutirati o stihovima, pronaći u njima ideje tolerancije. Isto tako razmatrana je i teza: jesu li rock poklonici netolerantni prema poklonicima drugih glazbenih pravaca, možemo li isključiti predrasude koje rokeri imaju prema drugačijima? Nisu li i rokeri podložni stereotipima kao najčešćem uzroku netolerancije s obzirom da i, primjerice, rock djevojke oblače kao i cajkašice ultra kratke minice, samo su njihove kožne, za razliku od svjetlucavih, šljokicama posutih stretch minjaka poklonica Severine i/ili Joksimovića? Propagira li i rock tezu da je netko bolji od nekog drugog? Kako je radionica odmicala zaključci su se činili sve dalji, svako je novo pitanje otvaralo još niz drugih, okupljeni su se dotakli i upotrebe droge u rock glazbi, pitajući se: otvaraju li narkotici um, diži li razinu svijesti ili ne? Je li to pozitivno? Možemo li reći da je rock glazba ona glazba koja ide protiv sistema, je li to njena odrednica i poveznica s tolerancijom? Kako definirati je li rock glazba umjetnost i što je zapravo umjetnost? Ćurko je poticao okupljene da iznose svoje teze, da se izražavaju, naglašavajući kako je to način na koji bi se trebalo pristupati edukaciji, način koji već dugo egzistira u brojnim zapadnim državama, što je osobno svjedočio, držeći radionice i u inozemstvu.
– U Finskoj, primjerice, nema ocjena sve do 11. godine učenika, izdvojio je Ćurko.
Hrvatska je realnost sasvim oprečna, djeca se o malih nogu forsiraju da se nadmeću – moj je razred bolji od tvoga, forsiraju se neki pisci, forsira se podjela na one koji idu na vjeronauk od onih koji ne idu na vjeronauk… Puno je toga što treba mijenjati, složili su se okupljeni. I naravno – što više slušati rock glazbu!
