ZAGREB – Naš najznačajniji teoretičar književnosti, Milivoj Solar, upravo je objavio dva nova naslova: prošireno izdanje “Književnog leksikona” te “Kritiku relativizma ukusa”, eseje u kojima razlaže kako je relativizam ukusa utjecao na cijelu kulturu.
Koliko su procesi nepovratni?
– Kultura je dosta dugo počivala na tome što je dobar dio ljudi znao razabrati što je dobro, a što loše. Pitanje ukusa nije isto što i ljudska prava pa da se sve može tolerirati, a predugo se toleriralo svašta. Ta se sposobnost počela gubiti. I, da, mislim da su ti procesi nepovratni. Nedavno me jedna kolegica pitala: “Pa, dobro, profesore, zašto se vi stalno ispričavate, budite katego-rični”.
A ja ne mogu biti kategoričan jer ne želim zvučati poput onih koji su govorili: “Razbijmo strojeve!”. Uostalom, ni ne možete kritizirati aktualne procese na takav način jer, bez obzira na sve, svjedočimo napretku – ljudi bolje žive, znanje je postalo dostupnije. Moja namjera je samo da upozorim da u svemu tome ima i loših strana. Uostalom, ni ne mogu u potpunosti zaoštriti stavove jer bih u tom slučaju morao imati viziju onoga što će biti, a ja nisam prorok. Znate kako Nietzscheov mahniti čovjek, nakon smrti Boga zdvaja: Znate li što ste učinili?
Nešto bih slično rekao za ukus: Ja, vi, svi smo ga mi ubili, ali nismo svjesni što to znači. Možemo reći, rekli ste da svatko ima pravo na ukus, a ovo su posljedice. No, siguran sam da su ti procesi nepovratni, ali i da će se iz svega, potaknuto novim tipom komunikacije, roditi nešto novo, neki novi oblik kulture.
Paradoksi čitanja
Dobro ili loše?
– Ponavljam, nisam prorok da mogu reći hoće li to biti dobro ili zlo, premda meni baš na dobro ne sluti. Pitanje je kako ćemo se u tome svemu postaviti i koliko ćemo biti svjesni procesa. Naime, ovo čemu sada svjedočimo, promjene u komunikaciji, pristupu informacijama veća su promjena od svega što se čovječanstvu dogodilo u prethodnih tisuću godina. U korijenu svega je ona stara izreka vladara: “Više biča, manje zobi”, koja se sad obrnula. Više je zobi, ljudi su zadovoljni. Književnost koju je je još moja generacija njegovala postat će nešto poput hobija, čitanje neće imati ulogu koju je imalo nekada. Bez obzira na krasan paradoks što živimo u vremenu u kojem nikad nije bilo više knjiga ni čitatelja.
Navodite kako vam se čini da se događa obnova mitskog, a ne estetskog iskustva. Koliko se u to uklapaju sada popularni romani o vampirima koji, ako ih se liši suvremenog dekora, uvelike funkcioniraju po principima bajke: junak, put, čudovište, pobjeda?
– I mene čude ti romani o vampirima. Možda ih ne bih uspoređivao s bajkama, jer se one odvijaju po određenim zakonitostima, a jedan od glavnih je sretan završetak. Bajke, zatim, razlikuje dobro i zlo, što se u tim romanima počelo miješati. Možda je najlakše prihvatiti ih kao modu, koja je zamijenila ukus. Ako je tako, do te je poplave došlo jer su istrošeni klasični krimići, klasični ljubići, klasični pornići, pa su izdavači bili u potrazi za nečim novim, a za par godina zamijenit će ih duhovi ili što li već. Ono što začuđuje – jest da zlo nije zlo, dobro nije dobro – što u krajnjoj konzekvenci upućuje na raspad morala.
Gdje je optimizam?
Spomenuli ste popularnu fiziku, koju rado čitate. Koliko se na to nadovezuje sklonost SF-u, koliko se taj žanr promijenio?
– Počeo sam čitati SF još pedesetih i strašno mi je zanimljivo kako se promijenio. U vrijeme kad sam ga otkrio mainstream SF knjige bile su krajnje optimistične u smislu tehnološkog napretka: obećavale su pomirenje blokova, širenje u svemiru, rješavanje problema energije uz pomoć fuzije. Optimizam je iz tih knjiga iščeznuo; sad je mainstream distopija, koja je još nekako bilo predvidljiva za romane nastale u osvit novog stoljeća, ali premda smo ušli u novo stoljeće – distopija je i dalje tvrdoglavo ostala, nema novog optimizma. I to je pomalo kroz priče o gubitku zemaljskog raja ili armagedonu, povratak toj mitskoj svijesti.
Više zobi, manje biča
Što su problemi te mitske svijesti?
– Opet se vraćam onom receptu – više zobi, manje biča. Mitska svijest može biti umirujuća, pa su ljudi dobri. Nudi vam se struktura, koja se sastoji od beskrajnih ponavljanja, sve je pokriveno. U mitu nikoga ne smetaju protuslovlja, sve je dano u slikama, ne treba razmišljati, jedan broj činjenica postaju čvorišta oko kojih se stvara oblak uvjerenja. Sjajan recept da ljudi budu mirni, dobri, pa čak i za to da se debljaju – što je isto tako posmoderna problematika kod nas dijelom vezana uz siromaštvo jer ljudi jedu previše kruha, ali i za promjenu komunikacije. Neće se ljudi debljati ako se sastaju na večerama u društvu. Ako se to gubi, ako jedete pretražujući internet ili buljite u televizor, promjene na kilaži su neminovne.
Zamislimo situaciju u kojoj bi se redakcije kulture u Hrvatskoj odlučile za neku vrstu prosvijećenog apsolutizma te pisale isključivo o onome što je izuzetno dobro, a što se u pravilu ne događa često, čak ni u bitno većim sredinama. O čemu bismo onda pisali?
– Ne znam odgovor. I ne bih bio u koži novinara, trebate pisati o nečemu, a kriterija nema. Morate pogoditi interes čitatelja, a već u startu kaskate za modom. Vjerujem da se neki srednji put, ipak, može pronaći. A što se tiče tog prosvijećenog apsolutizma, nedavno mi još jedan kolega došao s tom tezom o razočaranju u demokracije i potrebi za prosvijećenim apsolutizmom. Možda bi to bilo rješenje, samo tko će biti taj tko će izabrati apsolutizam.
Zadnjih par desetljeća dogodila se pomirba između visoke i trivijalne književnosti, pa se danas smatra gotovo neumjesnim služiti se tim oprekama, jer se sve može interpretirati i bez upotrebe vrijednosnih kategorija. Je li na pomolu novo raslojavanje?
Problemi intelektualaca
– Možda. Ne treba čuditi što će čitatelj između sofisticirane i lake književnosti odabrati potonju, a jedna od opcija doista jest da se ostvari situacija iz Hesseove “Igre staklenim perlama” u kojoj će sve postati trivijalno, a sofisticirane knjige postat će toliko sofisticirane da ih nitko neće razumjeti, neka vrsta znanosti. Ne mislim da je sve izgubljeno, još uvijek postoje zanimljive knjige, čitatelji koji razumiju, a sve dok to postoji bit će i netko tko će ponavljati: “Nije baš sve dobro”. Uostalom, kritike postmoderne ima. Njen problem jest taj što baš i nije jako dobra, jer se oslanja, barem kod nekog ublaženog marksizma, na stare sheme koje baš i ne prolaze.
Posebna je priča i ta što je dobar dio suvremenih intelektualaca izgubljen jer su ili prisiljeni baviti se nekim drugim poslovima kako bi preživjeli ili se bave velikim stvarima koje više nisu aktualne, pišu interpretacije interpretacija, teorije teorija, a zaboravili su interpretirati probleme koji su sada u žiži interesa. Svejedno, kritika ipak postoji bez obzira na to što ne treba imati iluzija da ćemo doći do krajnjih istina, ali da možemo upozoriti – to možemo.
