Hrvatska je prošloga tjedna dobila nove besmrtnike, kako članove nacionalne akademije nazivaju još od vremena kad je kardinal Rischelieu dao francuskoj Akademiji krilaticu Za vječnost.
Od tada mnoge mnijenje prošle su akademskim i okolišnim mu svijetom, toliko da će prosječan građanin prije nabrojiti imena kandidata u Big Brotheru čiji se vijek javnog trajanja mjeri u nanosekundama nego li će spomenuti barem jednog od novih članova HAZU-a, o čijem trudu i umijeću u konačnici ovisi i stupanj nacionalnog civilizacijskog dosega što se mjeri u stoljećima.
Arhitekt Nikola Bašić jedan je od novopečenih hrvatskih redovitih akademika. Izabran je u Razredu za likovne umjetnosti, što ga, zbog prezentnosti njegovih projekata u svakidašnjici, čini javnom oku i kritici bližim u odnosu na, recimo, kolege iz razreda matematike, kemije i fizike.
Donosimo vam intervju kojeg je jučer objavio tportal.
Njegove Morske orgulje i Pozdrav suncu u Zadru, Šetnica Sv. Ante u Šibenskom kanalu, Križevi u spomen nastradalim vatrogascima na Kornatima ili pak Hotel u D-Resortu u Mandalini u Šibeniku, svakodnevno emotivno procjenjuju deseci tisuća građana i posjetitelja spomenutih gradova i prostora. Bašićeva djela, a navedena su samo ona najpoznatija i recentnija, nisu samo priča o osobnom talent i umijeću, ona su ostala i nova vrijednost i simbol čitave zajednice, na isti način na koji je Katedrala sv. Jakova u Šibeniku znamen Jurja Dalmatinca, ali i dosega čitave nacionalne kulture. Kao i znameniti protomeštar i Bašić je uvelike određen Mediteranom. Rođeni Murterin životnim i poslovnim izborom vezan uz Zadar, nije samo posebno vezan uz primorski krajolik i mjere njegove prirode i nego i uz odrednice njegova društva i duha. Njegova misao u prostoru pritom nije vezana uz strogo zadane tradicijske modele, prije bi se reklo kako se u svakom novom projektu igra s novim izazovima.
Njegova misao u prostoru pritom nije vezana uz strogo zadane tradicijske modele, prije bi se reklo kako se u svakom novom projektu igra s novim izazovima. Primjerice, dok je najveći dio struke i javnosti u divljoj domaćoj gradnji nalazio isključivo negativne odrednice, Bašić je upravo iz nje crpio inspiraciju za Hotel D-Marine u šibenskoj Mandalini poigravši se prezrenim kašunima i betonom na način koji posjetitelja ostavlja bez riječi. Bašić nije aktivan samo kao smjeli projektant, on referatima i predavanjima sudjeluje u nizu znanstvenih, stručnih i javnih skupova u zemlji i inozemstvu, a ima iza sebe i niz grupnih arhitektonskih izložbi u zemlji i inozemstvu. Održao je samostalnu izložbu Zadarski magnificxat u sklopu 38. Zagrebačkog salona, a njegovi su radovi objavljeni i citirani u nizu stručnih časopisa i arhitektonskih revija i drugim tiskovinama. U razgovoru obavljenom neposredno nakon izbora s protomeštrom Bašićem razgovarali smo o viđenju institucije čije je redoviti član upravo postao, o njegovu pristupu prostoru kao i o njegovim dosadašnjim i budućim projektima.
I u razgovoru i u projektiranju ostao je dosljedan: nepatvoren i odlučan, u čemu je osobito zanimljivo njegovo promišljanje tzv. hrvatske turističke arhitekture.
Kako osobno doživljavate prijem u HAZU?
Arhitektura je moj poziv. Njoj sam, bez ostatka, posvetio svu svoju životnu snagu i svu svoju strast. Njome sam se trudio dohvatiti slobodu. Izbor za redovitog člana HAZU doživljavam kao prepoznavanje i priznanje rezultata tog truda.
Držite li da bi se stav te institucije treba glasnije čuti u javnom životu? Koje su po vama nedovoljno istaknute i iskorištene vrijednosti HAZU-a i na koji način ih namjeravate približiti javnost?
Slažem se da se glas Akademije mora bolje čuti u javnosti, ali ne na način kako to mnogi očekuju, a to znači da Akademija nije ni politički kružok niti aktivistička udruga. Njena je zadaća promicati najbolje znanstvene i umjetničke dosege hrvatskog društva. Ja ću se zalagati za onu povijesnu ulogu Akademije koja ustrajno promiče osobitu hrvatsku kulturu, onu koju stvaramo i onu koju smo baštinili, a koja je, nažalost, kroz povijest, ali i danas, rastrgana traumatičnim provalijama nacionalnog i kulturnog diskontinuiteta. Uvjeren sam da upravo to hrvatska javnost očekuje od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Vaša najpoznatije djela usko su vezna uz mediteransku Hrvatsku i istodobno su po namjeni različita, ali jednako zapažena i nagrađivana, primjerice Morske orgulje, Pozdrav suncu, recentni D-Resort u Šibeniku. Iz tih primjera moglo bi se zaključiti kako je vaš pristup jednostavnost i poštovanje zatečenog (kad je okoliš posrijedi). Slažete i se s tom ocjenom?
Mene stručna, ali i šira javnost doživljava arhitektom kontekstualcem. I ja, u načelu, nemam ništa protiv takve kvalifikacije, uz napomenu da se kontekst u arhitekturi vrlo često svodi na banalnu poistovjećenost s okolišnom morfologijom ili materijalom. A kontekst zapravo podrazumijeva složeniji odnos koji ne mora biti vezan ni za oblik ni za materijalnu supstancu. Ono što u arhitektonskom djelu nije ni kamen ni beton, a što zrači kao njegov duhovni sadržaj i njegovo kulturno ishodište, i to je kontekst. Mene uzbuđuje traganje za kontekstualnošću na toj razini.
Neki vas nazivaju i filozofom prostora. Kako vi vidite način na koji Hrvatska čuva svoj prostor kad je gradnja posrijedi? Možemo li u tom smislu biti zadovoljni suvremenom hrvatskom arhitekturom?
Što se tiče gospodarenja hrvatskim prostorom i brigom o njemu, to je pitanje daleko od utjecaja arhitektonske struke. To je eminentno političko pitanje. A po sposobnosti političkog gospodarenja nacionalnim bogatstvom već smo nadaleko poznati. Dakle, u situaciji u kojoj ne uspijevaju ostvariti svoju društvenu ulogu, a to je kreativno djelovanje u prostoru kao najvrednijem nacionalnom resursu, frustrirani hrvatski arhitekti često pokušavaju svoju nemoć kompenzirati prepuštajući se trendovskom dizajnerskom egzibicionizmu. Pritom se odbljesci s globalne arhitektonske pijace na kojoj caruje prolazna sezonska dizajnerska moda, nekritički propuštaju u naš zapušteni prostor, poput GMO-a na slavonsku ledinu. Na sreću, u hrvatskoj arhitekturi ima i onih koji su svjesni te pošasti i koji joj se uspješno opiru.
Jednom ste rekli da je arhitektura ostvarivanje novog praga slobode. Koliko je to moguće s obzirom na investitore, zajednicu, politiku…
Arhitektura je, za razliku od drugih likovnih umjetnosti, djelatnost koja nastaje međudjelovanjem različitih subjekata okupljenih oko realizacije jednog zadatka. Zbog toga je rado uspoređujemo s glazbom u kojoj postoji autor – skladatelj, interpret i producent. Za uspješno ostvarenje djela potrebno je ostvariti djelotvornu i skladnu suradnju svih čimbenika koji sudjeluju u procesu stvaranja. Svaki subjekt mora uvažavati druge, a učiniti svoj dio posla. Spremnost za razumijevanje drugih mišljenja ili interesa, pa i spremnost za djelotvorne kompromise, imanentna je tom procesu.
Imate li nekih negativnih iskustva na koja biste željeli upozoriti? Kako reagirate kad se nekom ne svidi vaš projekt ili ako od vas traži kompromis?
Moja su negativna iskustva vezana za situacije kada jedan sudionik hoće raditi posao onoga drugoga. Dakle, skladatelj hoće pjevati, pjevač hoće dirigirati, a dirigent želi komponirati. To je jamstvo za neuspjeh, a put do tog neuspjeha vodi kroz pakao međusobnih sukobljavanja. Nažalost, danas, kad je svaki autoritet doveden u pitanje i kad je baš sve podložno neumitnoj relativizaciji, takva nenormalna stanja u procesu stvaranja arhitekture sve su češća.
Na Danu Hrvatske komore arhitekata 10. svibnja kao važna tema istaknut je odnos arhitekture i održiva razvoja. Čini li vam se da u tom smislu Hrvatska kasni u odnosu na europske kolege, ali i susjede, primjerice Sloveniju?
Svjestan sam nužnosti kontemporiranog djelovanja. Mi ne možemo biti otok, ne smijemo ostati izolirani u odnosu na šire europsko i svjetsko okruženje, moramo imati senzore za sve ono što se nagovještava kao odraz novih spoznaja ili novih iskustava. Ipak, kad govorimo o ekologiji ili o održivom razvitku, moramo biti jako oprezni, jer te plemenite ideje često bivaju predmetom najvećih podvala i bezočnih tržišnih manipulacija. Zato ne bih zdvajao nad kašnjenjem ni za našim bližim niti daljim europskim susjedima. Pa zar naši otočani, koji vodu koriste triput prije nego li će je proliti u zahod ili zaliti vrt, nisu izvorni protagonisti istinske filozofije održivosti.
Više od kaskanja za drugima brine me to što često nismo u stanju prepoznati takozvani održivi razvitak kao opasnu podvalu konzumerističkog kapitalizma koji perfidno manipulira idejama održivosti s ciljem umnažanja bezdušne i nepotrebne potrošnje, upravo one koja po definiciji ugrožava svaki oblik održivosti. To su apsurdi našeg vremena. Moramo što više održivo trošiti da bismo se održali. Zbog toga ne vjerujem u održivu arhitekturu. Možda možemo govoriti o održivom građenju, ali to nema puno utjecaja na iskonske vrijednosti arhitekture.
Na kojim projektima trenutačno radite? U kojem smislu su oni izazov i jeste li se odlučili na neki dosad nekorišteni iskorak – primjerice poput onoga kod D-Resorta i divlje gradnje.
Moja je trajna preokupacija stvarati arhitekturu pod vlastitim geslom – 3K: kontekst, komunikacija, kontinuitet. Trenutačno sam zaokupljen projektom iz područja turističke arhitekture, a to je uistinu teška arhitektonska zadaća. Naime, od turističke arhitekture često se zahtijeva da oblikuje pseudo-ambijent, scenu za kratkotrajnu turističku sreću, onu sreću koja se ostvaruje konzumiranjem turističkog proizvoda.
Netko je rekao da tamo gdje počinje turizam prestaje svaka istina.
Ja sam se upustio u rizično propitivanje vjerodostojnosti te teze. Nastojim stvoriti turistički ambijent kao suvremenu izvedenicu autentične pučke kulture građenja na našoj obali i otocima.
Pritom ne mislim samo na našu sjajnu baštinu, već i na one primjere recentnog građenja koje se odvija mimo akademske arhitekture, a koju stvara narodni genij u borbi za opstanak na svojoj rodnoj grudi. Arhitekture bez arhitekata kod nas je još uvijek tabu tema, na nju se gleda s prijezirom i s nerazumijevanjem. Zato narodno građenje, pogotovo ono koje se odvija na rubu ili mimo zakona, još uvijek nismo spremni ni razjasniti ni ozbiljno vrednovati. Moja trenutačna preokupacija jest projekt koji se u velikom dijelu zasniva upravo na tim prezrenim vrijednostima.
Takvim pristupom turističkoj arhitekturi oštro se distanciram od one marketinške pjenice koja prodaje turistički glamur, lažni luksuz i potrošački hedonizam. Vjerujem da dolazi vrijeme u kojem će se sve više cijeniti iskrenost i izvornost, vrijeme u kojem ćemo istinom rušiti zlatnu telad.
