„Glavni cilj obrazovanja trebao bi biti oblikovanje kreativnih i inovativnih mladih ljudi sposobnih kritički razmišljati i provjeravati, činiti nove stvari umjesto pukog ponavljanja i prihvaćanja ponuđenog.” Jean Piaget
Citat kojim smo započeli vrlo je mudar, no istina je često nešto drugačija. Kupuju se školske torbe i knjige. Velik broj djece prvi put će sjesti u školske klupe. Roditelji i djeca nalaze se u novoj situaciji. Rijetki od nas vjeruju da je sustav taj koji će pružiti kvalitetnu podršku u novim situacijama. Odgovoran roditelj pronalazi nova rješenja u sustavu koji zastarijeva. Kako im pomoći, pitali smo mr.sci. Polonu Bencun Gumzej, dr.medicine i specijalisticu školske medicine koja je ujedno i geštalt psihoterapeut. Detaljno nam je objasnila kako je riječ o procesu koji prolaze i dijete i roditelj, no ipak je dijete to koje se treba najviše dokazati.
Liječnica nam savjetuje…
…razgovarajte što više s djetetom o tome što osjeća i kako zamišlja školu, (spektar mogućih osjećaja kreće se od ponosa, radosti, uzbuđenja do bespomoćnosti, straha, nesigurnosti, ljutnje.) Kao i do sada najvažnija je vaša prisutnost (ne samo fizička) već psihološka kroz znatiželju, iskrenost i prihvaćanje djetetova uspjeha i neuspjeha. Važno je da osvijestite svoja očekivanja (pozitivna i negativna), sjetite se svojih iskustava (pozitivnih i negativnih) i podijelite ih s djetetom (koliko smatrate da je primjereno)
… ništa se ne podrazumijeva, ono što je vama logično djetetu je novo i nepoznato. Učiteljica će očekivati da djeca sjede 45 minuta koliko traje školski sat. Razgovarajte s djetetom kako mu se to čini. U razredu je 20-30 djece, učiteljica je jedna. Ponekad će dijete moći izraziti svoje mišljenje, ponekad ne. U obitelji djeca često dobiju punu pažnju i članovi obitelji ga mogu u potpunosti saslušati. U školi često nije tako. Razgovarajte o tome s dijetetom. Upoznajte dijete s činjenicom da je vrijeme za fiziološke potrebe planirano prema satnici i da se od njega očekuje da se užina ili odlazak na toalet obavlja pod odmorom.
…pokažite djetetu da ste tu za njega od samog početka, da ste zainteresirani za njegova iskustava, budite rame za plakanje kada je potrebno i dajte mu do znanja da na vas može računati, ali da obavi svoje odgovornosti. Dajte do znanja djetetu da je zadaća njegov posao, odnosno pripada njemu i nastavniku. Često roditelji postanu ponovno đaci i silno su ljuti zbog toga. Čitaju lektire, pišu sastavke, uče… ( postoje brojna istraživanja koja dokazuju besmislenost pisanja domaćih zadaća, a ukoliko ih piše roditelj, onda priča postaje groteska.)
... ne mijenjajte sve. Budite pažljivi prema djeci u prvom polugodištu dok se polako navikavaju na svoj novi ritam. Ne obećavajte nešto što nije točno. Poželite im sreću, pokažite da vas zanima kako će im biti i sa zanimanjem pratite njihove školske avanture. Predvidite neugodne situacije. Probajte zajedno vidjeti što dijete može napraviti da smanji svoju napetost, ne opterećujte se ocjenama, radije se usmjerite na to kako dijete može ostvariti svoj intelektualni, emocionalni i socijalni potencijal – njegov, upravo takav kakav je, neusporediv s drugima. Po povratku iz škole prihvatite sve djetetove reakcije – i kada je sretno i kada je tužno ili povrijeđeno nečim. U tom osjetljivom periodu važno je da ima svu vašu podršku – ne tako da ga uvjeravate da to nije ništa strašno, nego tako da zna da može sve reći i da ćete ga čuti.
Koji su faktori procjene djetetove zrelosti za školu?
Govor i rječnik (izgovor, gramatika, fonematski sluh, razlikovanje slova).
Koncentracija i pažnja (15m. zadatak, 60m igra).
Emocionalna zrelost (stabilnost, kontrola osjećaja)
Socijalna zrelost (osobni podatci, odnosi, snalažljivost)
Samostalnost (odijevanje, higijena, obrok)
Motorička spretnost (opća i fina).
Prostorno vremenska orijentacija.
Snalaženje s brojevima.
Kad se tome pridoda da postoje različite vrste inteligencije i skokovito i neujednačeno sazrijevanje neurološkog sustava koje još varira od djeteta do djeteta, procjena o zrelosti postaje prilično kompliciran posao.
Što napraviti kada nam se dijete vrati uplakano kući?
Pokažite da ga slušate (hm, da, a tako, stvarno?, shvaćam, reci), ne prekidajte dijete dok govori, čak i kad je rječnik neprihvatljiv, pustite da samo dođe do socijalno poželjnijih zaključaka. Suosjećajte. Ostavite njemu samom da odmah ili poslije nađe rješenje svog problema. Završite bez zaključaka, što je dio koji roditelji najteže podnose. Uvijek ima vremena još jednom porazgovarati.
Važno je stalno imati na umu da ni mi odrasli nemamo ujednačene sposobnosti, niti imamo interes za sve, niti smo talentirani za sve, jedino, za razliku od djece, mi se ne moramo svakodnevno dokazivati na svim ovim poljima. Ako nam zatreba pomoć, to ne znači da nešto krivo radimo, nego da smo spremni pomoći i na vrijeme reagirati za dobrobit svog djeteta i sebe.
Više o ovoj temi sanajte na predavanju mr.sci. Polone Bencun Gumzej zakazanom za 7. rujna u 18 sati u Gradskoj knjižnici Zadar.
