U ponedjeljak s početkom u 19 sati se u Zagrebačkom kazalištu mladih održava komemoracija svestranom Anti Perkoviću pod nazivom: Svi me vole dok me ne upoznaju. Od njega se oprašta i ekipa Multimedijalne kolibe s kojom je Perković izvodio danas već kultnu predstavu radiofonijskog teatra Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje). Pismom ga pozdravlja partnerica iz predstave Ljubica Letinić čiji tekst obajvljujemo
U POTRAZI ZA DRUGOM FREKVENCIJOM (Ljubica Letinić: In memoriam Ante Perković 8.6.1973. – 5.3.2017.)
Svestrani umjetnik, profinjeni intelektualac 21. stoljeća, dubok i kompleksan, istančan i impresivan, pisac, pjesnik, glazbenik i interpretator, glumac, performer, novinar, kritičar i kroničar. Sjevernjački analitičan, južnjački neuhvatljiv, blag u duhu, on sam, Ante, u sebi je objedinjavao mnoštvo suprotnosti. Skroman, a velik, dosljedan vlastitim moralnim i estetskim načelima, što god je radio, radio je sam i radio je sav, odmjeren, a potpuno posvećen.
Neproglašeni guru svoje generacije, urednik studentskog časopisa, kasnije i suradnik mnogih kojima 21. stoljeće, baš kao ni njemu samom, neće oprostiti slojevitost i sadržajnost.
Ante je bio pošteni novinar na razvalinama jednog društva, nepopustljiv i osuđen na marginu. Pa iako su Antu za života zaobišle nagrade, primao je mnoge, mimo reflektora, u pojedincima mlađih naraštaja koji su se, svemu usprkos, ostvarili u novinarstvu, koje im je upravo on tumačio i prenosio i to u alternativnim i progresivnim novinarskim školama. U neprofitnim projektima branio je čast posrnule profesije. U bijegu od novinarske površnosti, u strahu da ne zaroni prenisko, posvetio se stvaranju glazbe i istraživanju prostora između pisane riječi, njenog zvuka i eha tog zvuka s bine.
Sve što za Antom ostaje, u prostorima preklapanja medija i žanrova, svjedočanstvo je očaravajuće igre u neumornoj potrazi za novim izrazima. Rock-sastavi, rani i kasniji, albumi s bendom Djeca, kantautorski solo albumi, autoironični i konceptualni, kompaktni diskovi i vinyl ploča, spotovi, performansi, radiofonijski teatar, kazališne izvedbe, istaknuto mjesto u skupini Montažstroj iz uvjerenja da umjetnost treba provocirati, ili u predstavi Hoerspiel, iz vjere da nas umjetnost može izliječiti.
Među nemalom Antinom ukoričenom ostavštinom, izdvaja se biografija grupe Pips, Chips&Videoclips i novija, poetska biografija Darka Rundeka. Osim minucioznih zapisa o rodnom gradu, po svojoj sveobuhvatnosti najbitnija i u nas neopravdano zanemarena njegova je knjiga Sedma republika. U njoj, toj priči o kapitulaciji jugoslavenskog rocka, Ante je do stilističkog vrhunca usavršio svoju sposobnost da gleda u oči našem zajedničkom generacijskom porazu. U toj sposobnosti, baš kao i u svemu drugome, bio je jedinstven: uvijek otmjen, uvijek aristokrat, cinizam našeg naraštaja nosio je sumnjičavo, poput mudrog kralja. Sedma Republika rječit je izraz tog Antina plemstva duha: knjigom o katastrofi otvorio je pukotinu u tami, i osvijetlio put kojim možda ipak nije kasno krenuti, želimo li nadvladati niskost pomodnih i skarednih refrena današnjice. Nasuprot njima, ovaj samozatajni i sramežljivi ekstrovert koji je na bini uživao jednako kao u skromnoj raskoši poetskog imaginarija radija, ostavlja nam, kao zrnce utjehe posljednju priliku za dijalog, razapet između žudnje za šutnjom i potrebe za izrazom, ostavlja nam svoje poetsko-dokumentarne radove u zvuku, golem i nepoznat opus, raspršen u neotuđivom prostranstvu etera.
U potrazi za drugom frekvencijom, do novog prijema, zbogom.
Ljubica Letinić
