Što bi danas slavna generacija pokojnog admirala Svete Letice Barbe rekla kad bi vidjela Hrvatsku ratnu mornaricu koju su u zanosu stvarali davne 1991. godine? Kako bi legendarni Barba shvatio da ni jedne jedine ispravne rakete danas ta mornarica više nema?
Nema više ni podmornica na kojima su Hrvati skoro sto godina plovili Jadranom, a Split bijaše baza elitne 88. podmorničke flotile. Nekadašnji Mornarički elektronski zavod u Lori, umjesto radara, radi tek pumpe za talijanskog proizvođača perilica. Ta mornarica ne zna ni tko joj u podmorju švrlja. Najbržem brodu treba satima do Mljeta, Palagruže i sredine Jadrana. Jedna Albanija odnedavno ima modernije patrolne brodove.
Prava panika u HRM-u nastade prošlog ljeta kada je južno od Mljeta otkriven brod pun afričkih izbjeglica. Problem bijaše u tom što je brod dva dana plutao – blaženo neotkriven. Čak bi i Shakespeare bio u neprilici kad bi morao opisati svu ironiju tehničkog sunovrata HRM-a.
Politički korifeji sveli su mornaricu na ploveću skalameriju i klapsko pjevanje u Lori. Samo vrijedni ljudi u mornarici drže je na površini, da ne potone do kraja. Tko bi se velikom Barbi usudio reći da je mornarica, zapravo, kao ubogi mornar na štakama, bez jedne noge i da je treba spašavati od kolapsa? Možda bi se usudio dječak s Drave koji je upravo postao zapovjednikom mornarice.
Taj dječak s Drave je Robert Hranj, rođeni Varaždinac kojega je kao 15-godišnjaka davne 1977. godine otac doveo u Split, ravno pred ulaz u pomorsku bazu Lora, sjedište tada velike mornarice. Govore nam Robertovi prijatelji da se i danas živo sjeća fascinacije prvog susreta sa Splitom. Vidio je tada sliku „bijeloga kamenoga grada i kristalno plavog mora”. Još kao pučkoškolac maštao je o brodovima i raketama.
Odluka o pomorskom pozivu pala je jednog zimskog jutra kad su, u sklopu „programa promicanja vojnog poziva”, Robertovu osnovnu školu posjetili časnici u modrim uniformama sa zlatnom dugmadi. Bijaše to početak plovidbe koja će ga od Varaždina odvesti do Splita, i dalje do Washingtona, Bruxellesa, pa natrag u Split, gdje će Hranj, u naponu snage, kao jedan od najškolovanijih hrvatskih vojnika, zatvoriti krug davno započet na obalama Drave. Doznajemo kako je Hranj u 28. klasi Mornaričko-tehničke škole s prosjekom ocjena 4,9 bio najbolji. Kako bi tada drugovi starješine rekli – „prvi u rangu”.
U 36. klasi Mornaričke vojne akademije u Lori s ocjenom 9,8 Hranj je opet najbolji. Na promociji mu admiral Veselinović uručuje trofejni pištolj, poklon saveznog sekretara za narodnu obranu. Kontinentalac Hranj odmah je zavolio Split, toplu klimu i more. Zaljubio se u jednu Splićanku, oženio se i zasnovao obitelj. Kad su krenule društvene promjene 90-ih, Hranj, domoljub od glave do pete, nije imao dileme. Među prvima napušta JNA, već u rano proljeće 1991.
U vrijeme kad je Hranj zauvijek rekao zbogom JNA i stao uz svoj narod, mnogi – koji su poslije čak zapovijedali Hrvatskom vojskom – nisu ni pomišljali napustiti armiju. Živa su sjećanja na svibanj 1991. i blagdan nebeskog patrona Splita, kada su škverani i građani Splita stali pred Banovinu, tada sjedište Vojnopomorske oblasti JRM. Odjeknula je informacija kako su građani od Banovine krenuli prema Lori.
U Lori je u to munjevito izdana zapovijed mornarima da uzmu puške u ruke i da dočekaju narod. Kao mladi poručnik bojnog broda toga je dana Hranj postrojio svoje mornare i odbio izvršiti naredbu. „Nećemo pucati na narod”, rekao je, prepričavaju nam upućeni u poručnikove riječi.
Bio je to kraj jedne epohe, države, ali i jednog dijela životnog puta junaka naše priče. Odluku o prestanku službe potpisao mu je admiral Mile Kandić. U Šibeniku, u brodoremontnom zavodu „Velimir Škorpik”, sredinom rujna 1991., u hrvatske ruke pada dvadesetak brodova JRM. Među tim brodovljem bijaše i raketna topovnjača „Šibenik”, čiji prvi zapovjednik postaje upravo Hranj.
U činu kapetana fregate 1994. odlazi za vojnog atašea u SAD, najvažnijeg hrvatskog vojnog i političkog saveznika, a godine 1998. vraća se kući na nove zadatke. Nastavlja nizati dužnosti – bio je pročelnik ureda za NATO, zapovjednik zapovjedništva za izobrazbu i obuku HRM-a, načelnik službe za NATO, vojni predstavnik pri NATO-u i EU-u. Hranj završava i NATO-ovu školu u Njemačkoj, te Pomorsku ratnu školu u Newportu.
Prije odlaska u Bruxelles nalazio se u nemilosti bivšeg načelnika Glavnog stožera, generala bez dana vojne škole, kineziologa Josipa Lucića. Godinama je Lucić sprječavao Hranjevo promaknuće, želeći ga pošto-poto gurnuti u mirovinu. Danas Lucić broji penzionerske dane. Prošle je godine odlukom vrhovnog vojnog zapovjednika i šefa države Hranj unaprijeđen u komodora. U tom trenutku ispunio je sve uvjete za vrh mornarice.
