Ta stvar tiče se zapravo jako malog broja nas, to je mlijeko za neka sretnija usta. Zbog svoje cijene od pet stotina kuna po litri, magareće mlijeko nikada neće biti stavka u «potrošačkoj košari» čiju vrijednost periodično izračunavaju u statističkoj službi Ministarstva socijalne skrbi. Pomalo već otupjeli na neimaštinu, više se ne pitamo zašto smo lišeni mlijeka za kojeg se strani veleposlanici otimaju, ponajviše oni iz azijskih zemalja. Ne smatramo se zakinuti za mlijeko magarica, jer mnogi od nas, ruku na srce, možda i ne znaju koliko je u tom mlijeku zdravlja. Magareće mlijeko? Ide li to u kavu, čujem vas kako dovikujete tamo iz magareće klupe.

Magareće mlijeko je, premda se znanost nije u potpunosti izjasnila oko ove stvari, jako ljekovito. Slično je kemijskom sustavu mlijeka žene, pa je pogodno za prehranu nedonoščadi i novorođenčadi u prvim mjesecima života. Povoljno djeluje na okoštavanje kostiju, sprječava nastajanje ateroskleroze, pomaže u rehabilitaciji pacijenata s koronarnim i krvožilnim bolestima, sprječava nastanak i razvoj tumorskih stanica, a ponajviše se koristi u liječenju astme i bronhitisa. Izrazito bijele boje, rijetke konzistencije i slatkastog okusa, omiljeno je piće među pripadnicima azijskog diplomatskog zbora, koji ga radnim danom dolaze potražiti u zaseoku Mazije, tik do Poljica, u domu i na farmi Damira Štuline, uzgajivača, odgojitelja i preodgojitelja magaraca.

«Veleposlanstva dosta uzimaju, dolaze najviše iz azijskih zemalja, čak i s pratnjom, prevoditeljima, dođu kada su slobodni ili usput svrate, probaju mlijeko, zanima ih to», govori nasmijano Damir Štulina dok naslonjeni na ogradu obora promatramo stado sive magaradi. «Evo naprimjer, Indijci», reče Štulina, «Oni vjeruju da djeca dobro pjevaju, da imaju dobar glas od ovog mlijeka, ali ga moraju probati odmah čim se rode, prije majčinog mlijeka. To je tamo tradicija i vjerovanje». Zanimljivo, klimam šutke, valjalo bi se o ovoj stvari raspitati kod estradnih menadžera, moglo bi tu biti love. Jednostavno, uzmeš magare i s njim pravac rodilište, a poslije odmah u studio, dok beba još nije lakoma na slavu i pare. Tko zna, možda je Huljić Rozgu pojio ovim mlijekom dok je bila mala, trebalo bi to provjeriti, nikad se ne zna.

«Čujem da je i «Al Jazzera» napravila prilog o vašoj farmi?», pitam Štulinu znatiželjno.

«Ma, biži», odmahuje Damir Štulina, «ne triba sad od toga radit famu. Je, bila je ovog lita ekipa njihove televizije kod mene na farmi, snimili su magarce, raspitivali se o mliku, novinarka je čak i zajašila magare s čašom mlika u ruci. Lipa mala, moram reć», znalački će Štulina.

«Je li to vaše mlijeko zbilja afrodizijak, kao što neki tvrde?»

Štulina se smješka se i odgovara: «Slušaj, nije Kleopatra bezveze svuda sa sobom vodila petsto magarica. Ili Marija Terezija recimo, ta je isto imala puno ljubavnika i dice. Tribaš probat pa vidit, što da ti drugo kažem. Ja osobno ne pijem magareće mliko, ubila bi me žena, već imamo petoro dice, dosta je bilo».

Magareći direktor

Duhovit i onda kada se ne zajebava, Štulina je dobri duh ove osebujne farme koja ukupno broji stotinu i dvoje magaradi. U vrijeme kad nije bilo ni zbora o magarcima kao o nečemu što može nestati i prema čemu treba povesti računa, Štulina se odlučio na uzgoj ovih duhouhih sisavaca iz porodice konja. Selo mu se isprva smijalo, govorilo da je poludio što se uhvatio takvog posla, ali Štulina nije primjećivao podsmijehe niti ga je išta moglo izbaciti iz takta. Posve sam, predano se prihvatio uzgoja, dobro znajući kamo ide. U vremenu kad smo svi skupa ispali magarci, Štulina se oslonio na magarce i pogodio. Za razliku od brojnih magaraca koji u ovoj državi rade za malu ili nikakvu plaću, plaćaju poreze i doprinose, vraćaju kredite i kamate - magarci na ovoj farmi barem imaju poštenog direktora, tipa koji nije hulja, što je velika stvar s obzirom na današnje opće stanje hrvatskog kapitalizma.

Damir Štulina, magareći direktor, stari je, čestiti šljaker iz generacije koja je stradala u ratu i tranziciji, u moralnom slomu ljudskih i magarećih vrijednosti. Taj skromni čovjek neizmjerne vedrine, koji je uvijek uspijevao sačuvati obraz u ludim vremenima, u životu je svašta radio, mijenjao profesije kao Sanader satove i odijela. Što sve nije taj radio. Bio je profesionalni vozač kamiona, vatrogasac, autolimar, autolakirer, vozio je kola Hitne pomoći, kad se zaratilo postao je vojnik, a kad je razdužio uniformu i pušku prihvatio se uzgoja ovaca. Kako mu je u rovovima stradala kičma, nabavio je magarca pa na njemu išao za ovcama. Malo pomalo, shvatio je da bi mu taj magareći hobi mogao postati nova profesija. Još kad su ljudi počeli dolazili i tražiti mlijeko, ne bi li izliječili hripavac u djece, Štulina je prelomio u sebi odluku koja je, pokazat će se kasnije, odredila njegovu sudbinu. Danas, kad je postao magareći uzgajivač, toliko voli svoje magarce da kad jedan kihne, Štulina odmah dobije upalu pluća.

«Legenda kaže da im je Isus dao ovaj križ kojeg nose na leđima», kaže gladeći dugu ukrštenu prugu na leđima ženke Gare. «Magarac ga je onako ranjenog jedini htio nositi na sebi i Isus ga je zato posvetio kao svetu životinju. Možeš ostati živ da ništa drugo ne jedeš osim njegovog mlika. Njegovo mliko je hrana, lijek i napitak. Magarac svoj križ nosi cijeli život, jedino pasmina sjevernojadranskog magarca nema križa, svi ostali ga nose».

Štulina ugaja sve tri izvorne pasmine koje obitavaju u Hrvatskoj - primorsko-dinarske, sjevernojadranske i istarske magarce. Trudi se da od svake vrste ima barem jedno grlo. Na njegovoj je farmi, ipak najviše dalmatinskih magaraca, iliti primorsko-dinarskih. Svi oni imaju svoj čip, cijepljeni su, krv im se vadi svake godine i svake se godine ženkama analizira mlijeko. «Na agronomskom fakultetu su radili studije o mojim magarcima, dvojica su čak i doktorirala na mojim magarcima. Zaključak je da nema neke veće razlike među njima, ali po meni razlike itekako ima», objašnjava Štulina dok stojimo ispod željeznog tornja na čijem vrhu dominira lik magarca. «Istrijani su glomazni i jaki, mogu imati i do 400 kila. Pasivniji su, nisu toliko inteligentni kao ovi mali, dalmatinski tovari. Istrijan ima jaki nagon za parenjem, hoće se parit pod svaku cijenu, pati kad ne može raditi što ga je volja, često zna i gristi ženke. Dalmatinac je dosta spor, ali puno više razmišlja, bolje se prilagođava. Neke stvari puno brže nauči nego ostale vrste. Dalmatinac brzo shvaća i inteligentniji je. Ljudi misle da je tvrdoglav, ali uopće nije. On samo ne želi raditi ono što je tebe volja». Štulina iz iskustva tvrdi da magarci nisu ćudljivi, da su pitomi i da općenito vole ljude. «Magarac je izuzetno plemenita životinja, on je iznad svih. Valjda su im geni takvi da znaju da je čovjek taj oko kojeg se sve vrti, oni to osjećaju i uvijek se vraćaju ljudima. Shvatio sam to u ratu i zato uvijek kažem: kad nestane ljudi, nestane i životinja, kad se čovjek vrati, vrate se i one».

Zajedno s Damirom šećem farmom. Što reći, pravi je to Dar-Mar, kao što se farma uostalom i zove. Ovdje u suživotu žive patke, kokoši, zečevi, tuke i automobilske olupine. Uokolo leže cijevi, prskalice i automobilske gume, čuje se pseći lavež. Magarci se dnevno slobodno šeću po svom oboru, cirkuliraju uokolo, čupkaju travu i plastove sijena, a noću su u štali, doduše prenapučenoj, ali zato suhoj i čvrstoj. Ukratko, to vam je Dar-Mar unplugged: lišen lažnog sjaja, baš kao i sam vlasnik.

Mlijeko zdravlja

Pustimo diplomatski zbor i svjetske televizijske kuće, Štulina najviše mlijeka prodaje svojim starim mušterijama, ljudima iz Zadra i okolice, jer ovdje se, naravno, zna za Damira Štulinu i njegove magarce. Probao je držati i konje, za rekreaciju i terapijsko jahanje, ali zbog Vladinih mjera i ukidanja poticaja za uzgoj, morao ih je rasprodati, tako da na svom seoskom imanju danas drži isključivo magarce i bavi se prodajom njihova mlijeka. «Mlijeko je najbolje piti na prazan želudac, da što prije dođe u krvotok, u želudac, pa u tanko crijevo gdje se onda apsorbira», objašnjava Damir. «Važno je izazvati reakciju čišćenja. Mlijeko ima antioksidanse koji rastvaraju toksine i onda oni putuju van, nešto kroz stolicu, kožu ili mokraću. Pije se decilitar milijeka na dan i ne smije se prokuhavati. Već treći, četvrti dan počne reakcija, kod starijih osoba nešto kasnije». Damir Štulina je svjestan da su vremena teška, da poticaja od države više nema i da je ljudima mlijeko postalo preskupo, ali Štulina nije tip koji bi se spremao potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Štoviše, svjestan je da se dužan boriti do posljednje kapi. U svom slučaju, do posljednje kapi magarećeg mlijeka. Uvijek će ljudima zdravlje biti prije svega, tako je bilo i tako će biti, otkad je ljudi i otkad je magaraca. Recesiji usprkos.