Burno je, iako se na suncu još uvijek ćute tragovi ljeta. Ovdje ispod svjetionika na Velom Ratu ne puše, ali gore, na vrhu, moraš se držati za ogradu. Jednom kršnom gospodinu srednjih godina to nimalo ne smeta. Kupa se gol u prvoj uvalici prema zapadu već pola sata, kao da je more lušija, a ne kraj desetog mjeseca.
Sve nekako, što bi Saša iz TBF-a rekao, miriše na kolovoz i, kad malo bolje promislim, zašto samo ja imam vjetrovku? Zvonimir Škvorčević, svjetioničar, nosi kratke rukave; njegova 11-godišnja kći Ivana u ljetnoj majici uživa na ljuljački; Andrija je negdje nestao, njemu je ionako uvijek vruće, ovaj se još kupa, a jučer su i stigli novi gosti iz Slovenije… Sezona još traje, pomislim naglas. – Sezona? Neee! Mi ne volimo sezonu i masovni turizam! Ovako kako je sada, bez puno ljudi, tako je najljepše!
Tako blizu, a tako daleko
Teško je ne složiti se s Markom Bezenšekom i Anjom Sovič, mladim parom iz Slovenskih Konjica, između Celja i Maribora. Kad čovjek uđe u ovaj blaženi mir na Dugom otoku, u ovu prividnu osamu udaljenu samo tri kilometra asfaltirane ceste od prvog mjesta, Velog Rata, tako blizu, a tako daleko od nervozne svakodnevice i stresa, čovjek bi najradije zauvijek ostao. Dobro, možda ne baš zauvijek, ali tjedan, dva, svakome bi dobro došlo.
Kao na primjer Marku i Anji. On ima 32 godine, a ona 27 i oboje rade kao profesori u srednjoj školi. Marko predaje filozofiju i slovenski jezik, a Anja geografiju. Izgledaju kao svaki drugi par koji se međusobno dobro razumije: Anja je predložila odmor na svjetioniku, a Marko je iz prve prihvatio. – Ne, nije bilo “nagovaranja”, ako na to mislite – smije se Anja. – Jednostavno smo željeli biti sami. Moj je otac bio skiper, praktički sam odrasla na moru, tako da sam vrlo dobro upoznala hrvatsku obalu.
Prva ideja nam je bila da idemo južnije, na svjetionik Lastovo, ali u agenciji su nam preporučili Veli Rat. Nismo pogriješili, ovdje je prekrasno – kaže Anja. – Tu je drugi način življenja. Nitko ti ne smeta, niti ide na jetra – uskoči Marko i nastavi nabrajati: – Nema gužve, obaveza, nema sata, sastanaka, ne zvone telefoni… – na trenutak zastane, a Anja ga krivo pogleda. – Okej, u redu! Zvone, ali su na tiho – opravda se.
Preporuke prijateljima
Prvi su put na Dugom otoku i oduševljeni su onim što su vidjeli, pogotovo najvećim mjestom, 40 kilometara udaljenim Salima. Svojim prijateljima u Sloveniji sigurno će preporučiti da ga posjete, premda nemaju svi njihovi vršnjaci takve mogućnosti. Od Maribora do Velog Rata ima više od 600 kilometara, troškovi za autocestu, gorivo, trajekt.
Ukupno, oko 80 eura po čovjeku za dolazak, plus smještaj u apartmanu s tri zvjezdice na svjetioniku koji izvan sezone dođe oko 100 eura dnevno. – Možda nama nije skupo doći, ali u Sloveniji je, kao i kod vas u Hrvatskoj, veliko zlo. Nema se posla, većina ljudi ga traži. Malo tko, nažalost, može sebi priuštiti ovakav odmor više od jednom godišnje.
I to ako imaš posao – govori Marko vraćajući nas u gorku hrvatsku stvarnost, koja bi, nešto mi govori, bila puno bolja da je stvarno jednako “loša” kao u Sloveniji. – Cijena potpuno odgovara usluzi, a kad vidiš ovaj raj koji te okružuje, shvatiš da smo dobili puno više. Nema novca koji to može platiti. Smještaj je odličan, sve ima, toplu vodu, kuhinju, kupaonicu. Uredno je i čisto. Kapa dolje svjetioničaru! I, što je najvažnije, sami smo. Jer to smo ipak najviše htjeli -kaže Anja.