Jeste li čuli za Petera Bossmana? Ako niste do sada, sigurno ćete za njega čuti nakon drugog kruga lokalnih izbora u Sloveniji. Liječnik iz Gane, kandidat Socijalnih demokrata, na najboljem je putu da postane prvi crni gradonačelnik na Balkanu. Već ga zovu piranski Obama.
Dok se dr. Bossman priprema za povijesni trenutak izbora, 400 kilometara južnije, u lokalnoj ambulanti u Stankovcima uobičajena je jutarnja gužva. “Evo pogledajte, samo od jutros smo imali 35 pacijenata”, pokazuje sestra Miranda u ambulanti dr. Subhija Daboubasa.
Liječniku iz Jordana ovo je već treća godina u Stankovcima. On nije kandidat za načelnika, zapravo se uopće ne bavi politikom, ali životna priča dvojice liječnika ipak ima poveznicu. Obojicu je u Jugoslaviju na studij medicine doveo Pokret nesvrstanih. Subhi je s Bliskog istoka na Balkan stigao prije točno 40 godina.
Sve u milijunima
– Nama “nesvrstanima” Jugoslavija je bila hit! Jedan kolega nagovarao me da odemo studirati u Španjolsku ili Italiju, ali ja sam rekao: “Neću, odo ja u obećanu zemlju”. Većina će vam reći da su slučajno ovdje završili, ali kod mene je bilo više namjerno nego slučajno.
Tih godina puno nas iz Jordana je ovdje došlo studirati medicinu. Imali smo sve, i život u Zagrebu bio je jeftin. Danas gotovo nitko ne dolazi jer je sve skupo, pa radije odu studirati u Njemačku – kaže Subhi, za svoje pacijente dr. Šubi. Malo je reći da je prvo iskustvo mladog studenta u novoj domovini bilo teško.
– To vam je bilo ovako: nikog ne znati, nikog ne razumjeti. Najgore bilo u trgovini. Ne znaš koliko novac vrijedi, sve nešto u milijunima, mogli su me pokrasti koliko ih volja. Meni bilo puno dosadno jer nisam znao ni riječi – na svom “broken” hrvatskom rezimira dr. Šubi prvi susret s obećanom zemljom. Istina, malo ga muče gramatika i padeži našeg egzotičnog jezika, ali – kaže – živ čovjek se na sve navikne.
Diplomirao je, odradio staž u bolnicu u Šibeniku, a nakon toga počinje njegova, sada već 30 godina duga avantura po šibenskom zaleđu. Nema ambulante i mjesta u Zagori gdje nije radio, on je vječna zamjena za svakog liječnika kojem dosadi rad u seoskoj ambulanti. Prvić, Perković, Kapri, Boraja, Dubrava… Ono o čemu sanja većina liječnika, jednu gradsku ambulantu, njemu ne pada na pamet. Za Subhija je što dalje, to bolje.
– Nisu za mene gradske ambulante. Tamo samo lupaš pečate na recepte i uputnice. Ja sam čovjek iz naroda i hoću biti među ljudima. Njima sam ovdje i doktor i psiholog i što god zatreba. Baš kao doktor Luigi. Svaki tukac može biti doktor, al’ ne zna svako igrati balote – smije se Subhi i prisjeća zime kad je bio na zamjeni u Dubravi.
Svojim autom u Šibenik je vozio ženu koja je trebala roditi. Beba nije htjela čekati, trudovi su počeli na pola puta, a bila je ljuta zima. Autom je skrenuo u prvo dvorište, ušao u kuću i pitao može li kod njih poroditi ženu. – E, to u gradu ne možete doživjeti – kaže simpatični Jordanac koji zbog svog porijekla i boje kože nikad nije doživio neugodna iskustva. Više smiješna – reći će on.
– Kad sam počeo raditi u Grebaštici, na vrata ambulante pokucao mi je jedan čovjek. Pitam ga u čemu je problem. Kaže on: “Ja nisam bolestan, samo sam došao vidjeti kako izgledate jer cilo selo o vama priča” – prisjeća se Subhi Daboubas kojem ništa manje zanimljiv nije bio ni prvi susret s pacijentima u Stankovcima. Nisu ga upoznali u ambulanti, već u polju.
– Čuvamo mi ovce i vidimo čovjeka kako trči kroz polje. I tako sutradan ponovno. Mislili smo se: “Ko je ovaj, što mu je da ujutro trči kroz polje”. I dođem ja nakon par dana u ambulantu, ulazim u doktora kad tamo u biloj kuti sjedi onaj što trči kroz polje. Bogati, to nam je bio novi doktor, a mi mislili da je neki čudak – smije se Jelka iz Budaka koja je sad već navikla da njihov doktor svako jutro počinje s pet kilometara dugom dionicom jogginga kroz stankovačko polje. A navikli su se, kaže Jelka, i u zadarskoj bolnici.
– U početku, kad smo im donosili uputnice, pitali bi koji nam je to doktor ovako čudnog imena. Sad svi znaju za našeg doktora Šubija, Dalmatinca iz Jordan
U Perkoviću su ga naučili igrati na balote, to mu je i danas omiljeni sport. Radio je u Boraji, ali janjetinu nikad nije zavolio. U Šibeniku živi sa suprugom, ali ne zaboravlja ni rodni Jordan, gdje ode barem jednom godišnje posjetiti roditelje.
Jeste li čuli za Petera Bossmana? Ako niste do sada, sigurno ćete za njega čuti nakon drugog kruga lokalnih izbora u Sloveniji. Liječnik iz Gane, kandidat Socijalnih demokrata, na najboljem je putu da postane prvi crni gradonačelnik na Balkanu. Već ga zovu piranski Obama.
Dok se dr. Bossman priprema za povijesni trenutak izbora, 400 kilometara južnije, u lokalnoj ambulanti u Stankovcima uobičajena je jutarnja gužva. “Evo pogledajte, samo od jutros smo imali 35 pacijenata”, pokazuje sestra Miranda u ambulanti dr. Subhija Daboubasa.
Liječniku iz Jordana ovo je već treća godina u Stankovcima. On nije kandidat za načelnika, zapravo se uopće ne bavi politikom, ali životna priča dvojice liječnika ipak ima poveznicu. Obojicu je u Jugoslaviju na studij medicine doveo Pokret nesvrstanih. Subhi je s Bliskog istoka na Balkan stigao prije točno 40 godina.
Sve u milijunima
– Nama “nesvrstanima” Jugoslavija je bila hit! Jedan kolega nagovarao me da odemo studirati u Španjolsku ili Italiju, ali ja sam rekao: “Neću, odo ja u obećanu zemlju”. Većina će vam reći da su slučajno ovdje završili, ali kod mene je bilo više namjerno nego slučajno.
Tih godina puno nas iz Jordana je ovdje došlo studirati medicinu. Imali smo sve, i život u Zagrebu bio je jeftin. Danas gotovo nitko ne dolazi jer je sve skupo, pa radije odu studirati u Njemačku – kaže Subhi, za svoje pacijente dr. Šubi. Malo je reći da je prvo iskustvo mladog studenta u novoj domovini bilo teško.
– To vam je bilo ovako: nikog ne znati, nikog ne razumjeti. Najgore bilo u trgovini. Ne znaš koliko novac vrijedi, sve nešto u milijunima, mogli su me pokrasti koliko ih volja. Meni bilo puno dosadno jer nisam znao ni riječi – na svom “broken” hrvatskom rezimira dr. Šubi prvi susret s obećanom zemljom. Istina, malo ga muče gramatika i padeži našeg egzotičnog jezika, ali – kaže – živ čovjek se na sve navikne.
Diplomirao je, odradio staž u bolnicu u Šibeniku, a nakon toga počinje njegova, sada već 30 godina duga avantura po šibenskom zaleđu. Nema ambulante i mjesta u Zagori gdje nije radio, on je vječna zamjena za svakog liječnika kojem dosadi rad u seoskoj ambulanti. Prvić, Perković, Kapri, Boraja, Dubrava… Ono o čemu sanja većina liječnika, jednu gradsku ambulantu, njemu ne pada na pamet. Za Subhija je što dalje, to bolje.
– Nisu za mene gradske ambulante. Tamo samo lupaš pečate na recepte i uputnice. Ja sam čovjek iz naroda i hoću biti među ljudima. Njima sam ovdje i doktor i psiholog i što god zatreba. Baš kao doktor Luigi. Svaki tukac može biti doktor, al’ ne zna svako igrati balote – smije se Subhi i prisjeća zime kad je bio na zamjeni u Dubravi.
Svojim autom u Šibenik je vozio ženu koja je trebala roditi. Beba nije htjela čekati, trudovi su počeli na pola puta, a bila je ljuta zima. Autom je skrenuo u prvo dvorište, ušao u kuću i pitao može li kod njih poroditi ženu. – E, to u gradu ne možete doživjeti – kaže simpatični Jordanac koji zbog svog porijekla i boje kože nikad nije doživio neugodna iskustva. Više smiješna – reći će on.
– Kad sam počeo raditi u Grebaštici, na vrata ambulante pokucao mi je jedan čovjek. Pitam ga u čemu je problem. Kaže on: “Ja nisam bolestan, samo sam došao vidjeti kako izgledate jer cilo selo o vama priča” – prisjeća se Subhi Daboubas kojem ništa manje zanimljiv nije bio ni prvi susret s pacijentima u Stankovcima. Nisu ga upoznali u ambulanti, već u polju.
– Čuvamo mi ovce i vidimo čovjeka kako trči kroz polje. I tako sutradan ponovno. Mislili smo se: “Ko je ovaj, što mu je da ujutro trči kroz polje”. I dođem ja nakon par dana u ambulantu, ulazim u doktora kad tamo u biloj kuti sjedi onaj što trči kroz polje. Bogati, to nam je bio novi doktor, a mi mislili da je neki čudak – smije se Jelka iz Budaka koja je sad već navikla da njihov doktor svako jutro počinje s pet kilometara dugom dionicom jogginga kroz stankovačko polje. A navikli su se, kaže Jelka, i u zadarskoj bolnici.
– U početku, kad smo im donosili uputnice, pitali bi koji nam je to doktor ovako čudnog imena. Sad svi znaju za našeg doktora Šubija, Dalmatinca iz Jordan
U Perkoviću su ga naučili igrati na balote, to mu je i danas omiljeni sport. Radio je u Boraji, ali janjetinu nikad nije zavolio. U Šibeniku živi sa suprugom, ali ne zaboravlja ni rodni Jordan, gdje ode barem jednom godišnje posjetiti roditelje.