Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u razgovoru za Hrvatski katolički radio u petak 1. prosinca, komentirao je hašku presudu šestorici Hrvata iz BiH i čin generala Slobodana Praljka. U razgovoru se osvrnuo na degradirajući položaj hrvatskog naroda u BiH i politički kontekst koji je doveo i do izrečene presude hrvatskoj šestorci.
„Haška presuda šestorici Hrvata iz BiH ne uzima u obzir povijesne činjenice. Nema nikakvih povijesnih podataka ni razloga da je postojao udruženi zločinački pothvat. Ta presuda nije pravedna i ne doprinosi pomirenju! Neka ta osuda hrvatske političare učini svjesnima da Hrvate u BiH ne smiju prepustiti samima sebi nego im moraju pomoći da tamo budu i ostanu. U ovom stanju opće potresenosti, zanima me kako pomoći narodu da se ne izgubi” potiče nadbiskup Puljić, dijeleći osobnu potresenost presudom s hrvatskim narodom u domovini i u BiH.
„Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni BiH. Mislim da toga pogotovo trebaju biti svjesni Muslimani, jer Herceg – Bosna je spasila tisuće i tisuće Muslimana i Hrvatska je u tome jako sudjelovala. Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo BiH, koju je Hrvatska među prvima priznala. Želimo BiH, neovisnu državu, i mi je među prvima priznajemo. Jer tamo su naša braća Hrvati koji su zaslužni da je ona spašena kao država. Da nije bilo Herceg – Bosne, ne znam kako bi se Hrvatska oslobodila i došla do neovisnosti koju je postigla. To je umreženo. I zato Hrvatska ima zaista veliku odgovornost, ali i veliku radost, zajedno slaviti dvije države, kojima su Hrvati najviše doprinijeli” naglašava predsjednik HBK
Mons. Puljić podsjeća da je Haški sud tri puta odbio Hrvatsku da bude prijatelj suda. „To pokazuje da je Haški sud, nažalost, utemeljen na političkim motivima, ustanovljen s određenim političkim ciljevima. Nije pravo sudište na kome se dokazuje, nego je haško sudište politički intonirano. Treba reći da su se ovdje, kako netko to slikovito kaže, pobila neka plemena između sebe i naše je da im pokažemo da su jednako krivi, da su svi jednako odgovorni. U haškom sudu tom su presudom šestorica Hrvata stavljeni na isti stup kao i Srbi, a ne uzima se u obzir da Hrvati nisu napali ni Srbiju ni BiH, nego su bili žrtva agresije. I branili su se” ističe mons. Puljić.
Smatra da „hrvatski politički krugovi još nisu svjesni što su preuzeli. Predsjednik Franjo Tuđman je toga bio svjestan. Tuđman se nijednim gestom, nijednim činom, nijednim aktom nije htio miješati u smislu kako mu podvaljuju da je s Miloševićem dijelio BiH. Tu tezu mogu podržavati samo neprijatelji Hrvatske i našeg naroda. Tuđman nikad to nije htio. Nažalost, ima i naših političara koji su to podržavali. U ratu se razgovara sa svakim. Tražiš načina kako riješiti rat. Tuđmanu podvaljuju da je htio ostvariti Banovinu Hrvatsku. To je laž i izmišljotina! Ali je bio za to i ostao je vjeran tome da Hrvati u BiH imaju sva prava. I podržavao je i potpisao da će Hrvatska voditi brigu da se ta prava ostvare” kaže mons. Puljić.
O generalu Praljku treba više govoriti, ističe nadbiskup.
– On je super inteligentan čovjek. On je bio pravi strateg, razumio se u sve to. On je svoju obranu sam pisao. U Dubrovniku sam dobivao neke knjige koje je napisao, želeći svima pokazati, „Evo, to je to. Tako je bilo”. I sve dokumentirano, vizualno. Nažalost, čitam da kad je to tiskao, valjda je tražio da ga se oslobodi od poreza jer je to stručna literatura. Odgovorili su da je to šund literatura. Sramota naša! On je cjelovito branio i nije uspio razumskim dokazima dovesti do kraja ono što je smatrao da je istina, činjenicama. Njegov zadnji čin zaista nikako ne odobravam, jer ne može nitko sebi uzeti život. Ali treba uzeti u obzir okolnosti i reći da je to trenutak kad je čovjek razočaran. Vidio je jedino taj izlaz. Ne daj Bože da to nekome bude uzor, motiv ili povod i to treba tako shvatiti. Ne osuđivati, ali ne odobravati” kaže mons. Puljić.
Podsjeća da je Crkva nekad to vrlo strogo sudila, ne sprovodeći samoubojice:
„Ali vidjelo se da to nije najbolji pastoralni put. Jer nikad ne znaš što je bilo u pozadini da je čovjek to učinio. Pa je Crkva rekla da se sprovod vodi i radi živih”. Nadbiskup je komentirao i generalovu želju da ga se spali i da ne bude veliki pogrebni ispraćaj. „Ako bi se netko dao spaliti da se time protivi crkvenom nauku koji spaljivanje ne preporuča, ali ne priječi se; ako netko kaže, Spalite me jer ja ne vjerujem u budući život, onda ne bi trebao biti svećenik ni crkveni sprovod. Ako je povezao spaljivanje svog tijela i da bude skroman sprovod sa svećenikom, to pokazuje da je čovjek ipak vjerovao u zagrobni život i mislim da mu ne bi trebalo uskratiti crkveni sprovod” kaže nadbiskup. Ističe da su okolonosti generalove situacije bile zaista dramatične i da „mi u normalnom životu često zaboravljamo nenormalne uvjete i ljude koji to proživljavaju”.
Zaključno, predsjednik HBK poručuje:
– U ovakvim trenucima je važno da se ne razjedinjujemo, da se ne raspršujemo, da nas osobni, stranački ili regionalni interesi ne obuzimaju toliko da nemamo smisla za opće dobro. Ovo je trenutak misliti ne samo na opće dobro Hrvatske, nego na opće dobro hrvatskog čovjeka, u BiH i inozemstvu. Meni je bilo teško slušati u inozemstvu kad bih došao, da mi kažu, „Nas je Hrvatska skroz zaboravila. A kad smo skupljali pomoć, onda smo bili dobri. Sad kao da ne postojimo”. U tom kontekstu, naša diplomacija u inozemstvu mora jako staviti naglasak ne samo predstavljati Hrvatsku u toj zemlji, nego predstavljati Hrvatsku i pred narodom Hrvatima koji su u toj zemlji. Da naši ljudi osjete, „Hrvatska nas nije zaboravila, Hrvatska s nama računa”, poručuje nadbiskup Želimir Puljić.