Joso Špralja jedan je od prepoznatljivih i upečatljivih umjetnika koji je svojim radom zadužio glazbu, fotografiju, kiparstvo ali i rodni grad Zadar. To su prepoznali i naši sugrađani i gradski oci te mu je ove godine pripala Nagrada Grada Zadra za životno djelo.
Tom su priznanju prethodile brojne nagrade u bogatom i plodnom umjetničkom životu ovog svestranog umjetnika.
Gospodin Špralja je umjetnik starog kova, pomalo renesansni čovjek, o kojem najbolje svjedoče umjetničke fotografije, kipovi, slike i grafike koje potpisuje. Danas, nakon 39 godina života u iseljeništvu, živi i stvara u Zadru sa svojom obitelji, u pitoresknoj kući koja je obnovljeni dio srednjovjekovnog bastiona.
Ipak, najbolje će o Josi Špralji znati reći on sam, jer ako bismo mi to i pokušali, brzo bismo ustvrdili da su naše znanje i trud sasvim nedostatni u svijetlu njegove pregoleme umjetnič
ke ostavštine koja i danas svakodnevno raste.
Kako biste se predstavili nekom tko vas prvi put vidi?
Predstavio bih se kao umjetnik u raznim disciplinama. Najprije je moja disciplina bila pjevanje. Počeo sam pjevati kao dječak od sedam godina, u crkvi sv. Mihovila. Nastavio sam pjevati po crkvama, u kazalištu, pjevao sam dječje operete. Kad sam promijenio glas u tenora, počeo sam učiti pjevanje kod poznatog pjevača, Zadranina, Antonia Salvara, koji je bio prvak Praške opere. On mi je dugo godina bio učitelj. Onda sam nastavio pjevati u HGPD Zoranić, po crkvama i u operetama. U „Splitskom akvarelu” sam pjevao Tonča, prvu ulogu. Kasnije sam još jednom pjevao u Zoranićevoj opereti „Tri djevojčice”. Kasnije sam pjevao u teatru, u raznoraznim komedijama. Otišao sam u Zagreb studirati pjevanje, ali sam se morao vratiti u Zadar jer u Zagrebu nisam mogao doći do stana. I onda sam odselio u Kanadu.
U Kanadi sam radio dugo godina, isto kao pjevač po raznoraznim klubovima. Upoznao sam partnericu iz Izraela, Malku i s njom sam radio niz godina. Putovali smo po cijeloj Kanadi i SAD-u. U Engleskoj smo pjevali pred kraljicom i princezom Margaretom i imali smo jedan veliki show na BBC-u.
Nakon rastanka s Malkom, otvorio sam u Kanadi kafanu u kojoj sam pjevao i radio sa svojom familijom. Kad smo se morali preseliti na drugu lokaciju, jer su staru kuću rušili, otvorili smo riblji restoran. On i dan danas, nakon 33 godine radi, vode ga moja djeca.
Sa svojim izložbama, prošao sam cijeli svijet. Bio sam u Australiji, Estoniji i Hrvatskoj. Dobio sam nagradu Tošo Dabac u Zagrebu za životno djelo u fotografiji, prije nekoliko godina. U Estoniji sam dobio nagradu za seriju aktova.
Što nagrade znače umjetniku?
Znače puno. Ipak one ostanu u tvojoj zbirci, i onda te motiviraju da nastaviš raditi i dalje.
Vi ste umjetnik uspješan na nekoliko različitih područja. Je li ta raznovrsnost izričaja nešto što bi savjetovali mladim umjetnicima?
Ako imaju talenta za različite vrste umjetničkog rada, zašto ne? Ja sam uvijek bio znatiželjan da radim sve. Počeo sam sa keramikom, u Torontu sam išao i u školu za keramiku. Pa su me zainteresirali ostali oblici kiparstva. Radio sam u keramici, staklu, pa naročito u bronci.
Biste li preporučili mladim ljudima da u današnjim prilikama potraže sreću i uspjeh izvan Hrvatske?
Ako imaju mogućnosti da se presele kako bi išli na studije, ili da odu kod nekog majstora učiti skulpturu ili slikarstvo, ako imaju talent
a uslijedit će uspjeh.
Mislite li da Zadar i naša okolina daju dovoljno ljudima kako bi se ostvarili?
Kad je riječ o umjetnosti, teško. U cijelom svijetu je vjerojatno ista takva stvar. Jedino ako se ima preogroman talent, može se nešto izvuć da se od toga uspije živjeti. Umjetnici teško žive.
Puno ste putovali. Gdje vam je bilo najljepše?
Najljepše mi je bilo u Kanadi jer sam imao tamo moj biznis, a radio sam i moje fotografije, moje skulpture. Radio sam puno izložbi i prodavao sam puno svojih radova.
Oblikuju li ljudi svoju okolinu ili okolina oblikuje ljude?
Okolina ima veliki utjecaj na ljude, ali treba puno toga da te formira, da te uobliči. Ja sam imao sreću da sam u Kanadi imao puno prijatelja, različitih ljudi, zanimanja, boja, i umjetnika i mi smo se stalno družili. U Zadru se to rijetko dešava. U svim poljima umjetnosti, malo se koji umjetnici druže skupa, daju savijete i ideje jedni drugima. Ovdje se umjetnici teže snalaze.
Jeste li religiozni?
Jesam. Religioznost je vezana uz moje početke pjevanja, u crkvama. Tamo sam i ministrirao kao dječak, i počeo pjevati kao solist i kao zborist. Pjevao sam i u velikom zboru u Katedrali, onda kada su u Katedrali mogli pjevati samo muški zborovi.
Mijenjate li često svoj stil? Ima li tome mjesta u vašim godinama?
Ja nemam neki određeni stil. Ja uvijek miješam puno toga. Jako sam barokan.
Prošla godina je bila plodna. Postavljanje izložbe na Zadar moru, Arheološke fotografije… Pripremate li projekte za dalje?
Za sada ne, ali radim na fotografijama, skulpturama u keramici, vosku i bronci. Samo mi je problem što u Zadru nema ljevaonice, pa sve šaljem u Zagreb.
Kako vas zdravlje služi?
Dosta loše. Noge su mi otišle k vragu. Začepljene su mi vene, tako da teško hodam, ali sve drugo je u redu.
Imate jako lijepu i ugodnu kuću.
Je. Mi smo ovu kuću počeli graditi još krajem osamdesetih. I onda je bilo jako puno godina priprema i rada. Za vrijeme komunizma mi nisu htjeli dati dozvolu jer sam živio vani, pa su govorili da sam protiv vlasti. Ali sad je dovršena. I jako je toplo i ugodno. Ovdje mi je i atelje, tu živim i radim. Ljudi, umjetnici, novinari koji ovdje dolaze, svi su iznenađeni da imam toliko puno stvari u ovakvom prostoru.